Svemir: Tko sam ja i kamo idem

    642

    Svemir

    Strah od dubine

    Datum izdanja: 21.03.2019.

    Izdavač: MAST Produkcija

    Žanr: Pop, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Plus četrdeset
    2. Kad pređeš Savski most
    3. Žmirećki
    4. Strah od dubine
    5. Snova nema
    6. Zadnja djevojka atomskog doba
    7. Ništa
    8. Da me nema

    Na neki način novi album grupe Svemir dvostruka je edukacija: kako napraviti dobar album, i (za mlađu generaciju) kako se osjećaju ljudi stariji od 40 godina. Pjevačica i glavna autorica Zvonka Obajdin, gitarist Daniel Rodik, basist San Mikulec i bubnjar Matko Boršić vješto su glazbeno oblikovali ovaj album s kojeg se cijedi dezorijentacija, osjećaj kada prolaskom vremena je sve više pitanja na temu “tko sam i kamo idem”, za što je prilično dobro odabrana potka “lijenog” gitarističkog country-bluesa s malo klavirističkih pasaža.

    “Što uopće radim ovdje ispod ovog neba?”, pita se Obajdin u singlu “Plus četrdeset“. Pjeva se samoj sebi, iz perspektive osobe koja je veliku većinu zadataka koje joj je društvo zadalo uspješno obavila, uspješno je završila škole, zaposlila se, produktivna je, ima “dobar” posao kojim plaća račune, podigla je djecu koja su već debelo u fazi punoljetnosti i… tri točkice. U ovom slučaju, umjesto tri točkice su osam pjesama u kojima je previše teških, egzistencijalnih pitanja u pola sata trajanja albuma.

    Muziku podržava

    “Što sam učinila s vremenom koje mi je dano?”, pita se Obajdin u naslovnoj pjesmi. Dubina je ono što slijedi nakon ruba, a rub predstavlja granicu zone komfora. S druge strane, čovjek nema vječno dvadeset i ne može vječno ići preko svojih limita i toga je svjesna Zvonka kao autor i to je prilično opravdan strah od dubine o kojem Zvonka pjeva. Obajdin nema problem sa starenjem, u pjesmi “Kad pređeš Savski most” opisuje generaciju svoje djece, no bez osjećaja da bi sada opet imala dvadeset i nešto, više mi se čini da je zabrinuta za njih.

    Pjesma “Ništa” vraća se unatrag, s depresivnim, nostalgičnim tonovima koji ne nude utjehu ni eskapizam, tek uvod u glavnu temu albuma “Da me nema” – prilično tugaljiva muzička potka je uravnotežena stihovima “nisam tu da se predam očaju i teškoj kiši” (podsjeća na Lennonove davne stihove “Why in the world are we here? Surely not to live in pain and fear”). “Da me nema” ipak završava pesimističnim citatom, i to Boba Dylana iz pjesme “A Hard Rain’s Gonna Fall”. “Da me nema” je božićna pjesma koja opisuje onu drugu stranu sjaja žaruljica, lampiona, kuglica, prirodnu potrebu nastojanja da što brže prođe period histerije, pritiska usiljenog veselja i kupovanja poklona.

    Ovaj je album prilično lijepo objasnio kakve stvari muče grupu Svemir, u njihovom krasnom muziciranju sam osjetio da je ovo kraj jedne umjetničke faze. Teško je vjerovati da će sljedeći album biti isti takav, ovakve teme iscrpe osobu samo kad razmišlja o tome, a kamoli kad to pretače u stihove i melodije.

    Muziku podržava