Švedski jezik nije minus

Prije par godina slučajno sam naišao na švedski bend Dungen. Preslušavajući njihove albume, ostao sam oduševiljen svirkom benda, a dodatnu zanimljivost čine i tekstovi na njihovom materinjem jeziku pa sve dobiva malo uvrnutu sliku.

Dungen je inače vrlo dobar bend rock opredjeljenja s povremenim izletima u pop, folk, psihodeliju ili hard rock. Zvučni zid im je vrlo raznolik, čime pokazuju inteligenciju i jak skladateljski rukopis, ali pjevanje na švedskom im je jedna velika mana, jer koliko god to zvučalo simpatično, opet radi (pre)veliku barijeru prema prosječnom slušatelju.

Onome tko voli malo eksperimentiranja, vjerujem da će se svidjeti Dungen, a samim tim i njihov novi album “Tio Bitar“, što bi u prijevodu značilo ‘deset komada’.

Bend dolazi iz Stockholma, a sve se vrti oko Gustava Ejstesa, glavnog vokala, tekstopisca i svirača gotovo svih intrumenata u studiju, dok mu se za turneje pridruže Reine Fiske (gitara), Mattias “Tiaz” Gustavsson (bas) i Fredrik Björling (bubnjevi).

I na “Tio Bitaru” se nije mnogo toga promjenilo. Gustav je složio pjesme po nekom svom nahođenju, a većina njih nas vuče prema beskonačnim polarnim danima, ili još dužim noćima, obojenim žestokim gitarama i raznim glazbenim umecima (frulice, činele…) koji dodatno pojačavaju dojam otuđenosti. Najjednostavniji opis Dungena bio bi švedski ‘gemišt’ Led Zeppellina i Pink Floyda s kockicom starih folk majstora.

“Intro” otvara album na najbolji mogući način, bukom gitara koju jedva zadržavaju zvučnici. Ovaj instrumental nas vraća daleko u 70-te kad su se svi ‘ubijali’ svirajući lude solaže, dok je sljedeća pjesma “Familj” sasvim drugačije atmosfere, lagana, jakih činela, uspavljujućeg vokala i pjevnog refrena. S ovakvim otvaranjem, odmah se mogu skužiti krajnosti po kojima šeću Dungen.

“Gör Det Nu” je vrlo nabrijana stvar s laganim pripjevom, a pomalo podsjeća na prvijenac grupe The Music po svojoj vrlo psihodeličnoj atmosferi; “C Visar Vägen” je jedna od pjesama na albumu koje su najviše pod utjecajem folka, dok se devetominutna “Mon Amour” ističe u svakom pogledu, od razuzdanog ritma do beskrajnih gitarskih dionica.

Švedski jezik povremeno daje dodatni impuls pjesmama, a gitare uspijevaju uloviti zarazne melodije i refrene, što cijeli album čini vrlo prohodnim. O čemu se pjeva, kod ovog albuma nije ni najmanje bitno, jer se doživljavaju osjećaji koje vam je bend (sam Gustav) htio ispričati i iskazati.

Povremena ‘silovanja’ gitare čine album pomalo neurotičnim, da ne kažem shizofreničnim, ali te su ‘krvničke’ solaže uklopljene baš kako spada pa ne ispadaju prenapuhane. Cjelina je vrlo raznolika, ima tu svega, za svakog ponešto, ali što je najbitnije, “Tio Bitar” ima skladne pjesme koje pobuđuju na ponovno preslušavanje.

Da li su vam ovi Skandinavci simpatični ili ne, u to ne želim ulaziti, ali mora im se priznati doza hrabrosti i kreativnog ludila, koji se rijetko viđaju u posljednje vrijeme.