Sveamerički album britanskog benda za koga?!

Britanci su skoro jednako čudan narod kao i mi Hrvati. Dok mi uopće ne cijenimo naše koji pjevaju na engleskom, tako Britanci ne cijene svoje koji ne zvuče ‘britanski’. Feeder je jedan takav apsurd.

Kada se preslušavaju radovi Feedera, najčešći uzori bili bi im prekooceanski, onako filozofski rekli bismo rock scena nastala u vrijeme post-grunge faze s često vrlo zaraznim melodijama. Novi, već osmi album po redu “Generation Freakshow” najbolji je dokaz za to.Feeder je imao svoje bljeskove, ali i promašaje tijekom dugogodišnje karijere, a možemo zaključiti da su napravili premalo u odnosu na potencijal. Njihov pomalo amerikaniziran rock zvuk teško je sjedao na plodno tlo, iako je bend snimao mnoge potencijalne hitove koji na kraju nisu uspjeli prodrijeti do šireg dijela publike.Okvirno gledajući, Feeder bismo mogli smjestiti u klasičnu američku mainstream rock struju s bendovima poput Matchbox Twenty, Train, Counting Crows i srodnim bendovima s dozom Manic Street Preachersa i natruhama britpopa gdje ponekad gitare dostižu i alternativne riffove, pa sve dobiva na malo tvrđem zvuku. “Generation Freakshow” ne odstupa od te formule, a možemo reći i da pjesme nikad nisu bili radiofoničnije nego sada.

Momenti poput naslovne “Generation Freakshow” u kojoj istovremeno podsjećaju na Meat Loaf i The Soundtrack Of Our Lives, te posebno uvodna “Oh My”, dokazuju da Feeder još uvijek nije bend za odbaciti jer su njima pokazali da i nakon dvadesetak godina karijere mogu napraviti moderne rock hitove.

Te dvije pjesme mogle bi biti i okvir u kojem album sigurno korača jer ostatak albuma je povratak unatrag sa svježim viđenjem istih stvari koje su već nekad davno snimili. Da, ovo nije klasični copy/paste vlastite karijere jer se s “Generation Freakshow” osjeća da je bend sazrio u nešto veliko, ali ipak nedovoljno dobro shvaćeno na domaćem terenu što ga koči i za internacionalni uspjeh osim u Japanu gdje su uvijek dobrodošli.

“Borders” zvuči kao mješavina Foo Fightersa i Traina, “Idaho” kao davno izgubljena pjesma Matchbox Twenty, “Hey Johnny” ima dozu novijih radova Coldplaya s izraženijim gitarskim dionicama, “Tiny Minds” ima prizvuk Pixiesa i Nirvane koji su obradili Snow Patrol, u “Headstrong” su kao The Ramones koji su obradili ZZ Top… Sve te bendove volite ili ste ih voljeli? Pa zbog čega ne probati i Feeder!?

Feederova formula skladanja jasna je odavno, pa iako nije znala uvijek do kraja isposlovati odlične albume, “Generation Freakshow” nam govori da bendovi poput Feedera trebaju postojati i pružati nam opuštajuće rock himne (najbolji primjer je odlična balada “Just The Way I’m Feeling”). I sam ovaj album ima svojih mana, ali one su fino ispremiješane s vrlinama, pa se cijelo izdanje s lakoćom sluša bez pretjeranog zamora materijala.

Neke pjesme nezasluženo dosad nisu osvojile eter zbog manjka medijske pompe kod urednika TV i radio postaja, ali da dolaze iz SAD-a siguran sam da bismo pričali o Feederu u drugačijem tonu. Ovo je sveamerički album s proporcijom stadionskog rocka, prepun himni sposobnih razdrmati mnoštvo. Nažalost, i u novom mileniju medijska blokada zna učiniti mnogo…