Sve zreliji i bolji bend

Prošlu recenziju Mystery Jetsa završio sam njihovim stihovima ‘You can do anything you want, As long as it makes sense‘ iz pjesme “You Can’t Fool Me Dennis”, kojom sam htio poručiti bendu da ostane svoj. I danas, godinu i pol dana kasnije, mogu vam reći da me bend opet oduševio jer je ostao svoj i još više zabrijao u svom điru.

Dvije godine nakon zabavnog prvijenca “Making Dens“, Mystery Jetsi su se vratili sa svojim novim albumom, kojeg su nazvali “Twenty One“. U međuvremenu su izdali album “Zoo Time”, koji je bio mješavina debija i nekih novih pjesama, ništa previše novo ni zanimljivo.

Da ukratko ponovim priču o samom bendu. Jedna škvadra se stalno družila zajedno u podrumu Harrisonovih, gdje je glava obitelji držao svoju veliku kolekciju ploča na koje su se dečki navukli. Brzo su osnovali bend, pozvali su tatu Henrya da im svira gitaru i priča o uspjehu je mogla započeti.

Na “Making Dens” se našlo nekoliko vrlo popičnih pjesama poput “You Can’t Fool Me Dennis” i “The Boy Who Ran Away” koji su kao singlovi postigli zapažene uspjehe, ali Mystery Jets su ipak više psihodelični pop-rock sastav što su dokazali i na svom novom uradku.

Svih 12 pjesama čine vrlo suvislu cjelinu pa mi se čini da je “Twenty One” bolje zaokružen nego debi, jer ovdje nema loših trenutaka, niti se koja pjesma ističe u odnosu na druge. Na nekoliko pjesama glavni vokal Blaine Harrison pokazuje da može pjevušiti i zavijati, a da sve zvuči vrlo smiono i korektno, ne da se samo nešto dere kao što zna biti slučaj kod vokala u sličnim bendovima.

Nakon uvodnog zvuka opće opasnosti, očekivao sam novi val bombastičnih pjesama koje će eksplodirati putem mojih zvučnika, ali to se nije dogodilo, pošto se na početno zavijanje nadovezuje vrlo psihodelična “Hideaway” koja povremeno zazvuči kao da su se Kaiser Chiefsi poigrali s The Flaming Lipsima.

Sva sreća da već sljedeća “Young Love” malo popravlja sliku s vrlo veselim ritmom na kojeg su naljepljeni sekvencija orgulja, tuš bubnja i zveckaste gitare uz gostujući anđeoski vokal Laure Marling koja vokalno dosta podsjeća na bivšu frontmenicu The Concretesa Victoriu Bergsman.

Zvuk u “Half in Love with Elizabeth” je tipičan za bend kakvog smo upoznali na prvijencu, “Flakes” pokazuje glasovne mogućnosti Blainea Harrisona kao glavnog pjevača, “Veiled in Grey” je retro rock laganica koja nas vraća nekoliko desetljeća unatrag, dok je “Umbrellahead” dječji zaigrana.

Mnogi bendovi padaju na ispitu zvanom drugi album, ali Mystery Jets se dobro snašao pa je u međuvremenu izdao “Zoo Time”, koji glumi drugi album. “Twenty One” kao legitimni nastavak na “Making Dens” pokazuje da je bend izrastao u pravi rock bend koji se ne libi zaglibiti duboko u prošlost da bi proizveo svoj karakteristični zvuk.

Tata Harrison, kao glavni krivac za nastanak benda, može biti ponosan na svog sina i njegove prijatelje, pošto je s njima mogao u (ne)miru proživljavati svoju drugu mladost ili kako je to popularno reći krizu srednjih godina, ali više neće moći pošto su ga nedavno izbacili iz benda.

Bend je tek na početku karijere, ali s ovakva dva vrlo simpatična i zabavna albuma odaju dojam da bi u budućnosti mogli postići jako mnogo te da će lagano kretati uzlaznom putanjom.