Sve varijante emocija

Pet godina diskografske pauze nije potaklo tridesetšestogodišnju Emilianu Torrini da zaboravi gdje je bila i kakvu je muziku radila, pa je “Tookah” savršeno skrojen nasljednik uspješnog “Me and Armini“.

U tih pet godina Torrini je otišla koji korak dalje, ne toliko u smislu forme, nego u smislu umjetničke dubine. Torrini se igra elektro-folk zvukovljem, povremeno izmišlja nove riječi (‘Tookah’ kao najbolji primjer), ali ne i toplu vodu. I ovaj put je Emiliani na ispomoć bio Dan Carey, i ovaj put je to donijelo dobitnu kombinaciju koja se zove akustični folk podboltan synthovima i elektronikom te s malo jazza. Baštine se elektronski ritmovi, ali kako je ovih dana u popularnoj muzici sve relativno, tako je gotovo nevjerojatno, kako ti instrumenti, odnosno matrice, zvuče svježe, ‘živo’ i izražajno. Ovaj album se opetovano sluša, varira u nijansiranju emocija i traje onoliko dugo koliko mu treba da ispriča priču. S vremena na vrijeme Emiliana pršti od veselja, povremeno kontemplira, a elektro pop dragulj “Speed of Dark” vrvi od nepatvorene senzualnosti o kojoj Rihanna, Beyonce i ostale visokoprofilne tete mogu samo sanjati.

Vokalno će Emiliana podsjetiti na Stevie Nicks iz grupe Fleetwood Mac, a povremeno na glas nevine djevojke koja više voli izradu vjenčića nego muvanje s potencijalnim simpatijama i opet će bez problema iz jedne krajnosti prijeći u drugu.

Zaključna, disonantna “When Fever Breaks” ima podrhtavajuće udaraljke od “Jungle Druma”, ali drugačiji kontekst. “I will kill you“, prošapće ona na kraju pjesme, a slušatelj se pita otkad je ta mlada nevina djevojka dobila tako izopačene ideje. Eto, kad čovjeka puca inspiracija, onda mu ništa nije teško, a Emiliana u svakom segmentu albuma zvuči nadahnuto.