Sve te godine…

Impozantan pregled 40 godina djelovanja Beatlea Paula McCartneya u čak šest sati materijala na tri DVD-a ogoljuje i prikazuje ne samo njegovu glazbenu povijest i njen sistematičan pregled, već i prozor u intimni, privatni svijet jedne od najvećih zvijezda današnjice.

Četrdeset videospotova, najveći nastupi, komentari samog glazbenika te pregršt dodatnog materijala držat će tek najveće fanove pred DVD playerima, jer iako se doista ima što pogledati i naučiti, ne samo o McCartneyu, već i o razvoju glazbe 20. stoljeća, ova kolekcija poprilično je zamorna i uspavljujuća. OK, barem što se tiče prva dva diska.

Naime, prvi disk sadrži prvih 20 videouradaka, ako se tako uopće mogu nazvati s obzirom da u vremenu u kojima su neki od njih nastali nije ni bilo videospotova u današnjem smislu. Opus se drži perioda nakon raspada legendarne četvorke pa sve do 1983. godine.

McCartney je inzistirao da se pregled omogući na dva načina – po značaju i kronološki, tako da je moguće pratiti evoluciju autora kao glazbenika, ali i kao video glumca. Spotovi kao takvi su poprilično monotoni i zamorni prvenstveno zbog nerazvijene videoindustrije u ono vrijeme koja nije uopće inzistirala na fabuli ili ikakvoj priči, već na vizualnom prikazu izvođača, što logično povlači za sobom i lošu režiju koja je bila svedena na besmislenu izmjenu kadrova u kojima McCartney i Wingsi (njegov bend formiran 1971. nakon raspada The Beatlesa) poput tinejdžerica njišu glavama.

Dakle, režije gotovo da nije ni bilo, što je dobro iz razloga što se, za razliku od današnjih videouradaka, pažnja fokusirala na pjesmu. I upravo taj fokus na pjesmu održava u javi gledatelja jer bi inače utonuo u zimski san gledajući montažu privatnih fotografija ili dosadnih snimaka. Zapravo je zanimljivo kako je čitav opus spotova svojevrstan spomenik i oda McCartneyevoj preminuloj supruzi, Lindi.

Svakako je upečatljiv posljednji uradak s ovog diska iz 1983. – “Say Say Say“, kratkometražni glazbeni film ili produženi spot s neprepoznatljivim i nemutiranim Michaelom Jacksonom (vjerojatno jedini neuništeni videozapis Jacksona kao crnca, a ne albino-primata). Podsjetnik je to na euro-disko 80-e, kada je isti singl harao klubovima i top-ljestvicama.

Međutim, nakon 20 loših spotova, slijedi pet dodataka disku u kojima je između ostalog prikazan i dokumentarac “The South Bank Show” u kojem autor progovara o stvaranju klasične-popularne glazbe i iznosi vlastitu filozofiju komponiranja, koja se očito, kada je riječ o komponiranju, odnosi na klasičnu glazbu, a pisanje tekstova na popularnu. Nije mi jasno što je time htio reći. Nije li glazba uvijek glazba?

Drugi disk i njegovih 20 videospotova od 1983., pa sve do 2005. prati velik pomak u produkciji istih. Naime, već se radi o razvijenoj industriji podređenoj MTV-u; visokobudžetni spotovi, nešto bolja (ali ne i dobra) režija te eksperimentiranje s raznim tehnikama, pa i s animacijom. Zanimljiva je filmska suradnja sa zvijezdama komedija 80-ih: Chevyem Chaseom i Danom Aykroydom.

Međutim, glazbena podloga istih spotova svela se na dječje šlagerske pjesmuljke te glazba s vremenom postaje napornija i monotonija, a sukladno dosadnjikavoj glazbi, primjetna je i gradacija loših fudbalerki u katastrofalne grive. I naravno, eksperimentiranje s istočnjaštvom u paru s propagiranjem moralnih vrijednosti (na koga li to podsjeća, hm?). Sve u svemu pop-trash 80-ih koji se u njegovom slučaju provukao sve do danas.

Specijalni dodaci zbilja su odlični i korisni u smislu (u)poznavanja The Beatlesa i rock and rolla u nešto intimnijem konekstu. Naime, bitno je istaknuti McCartneyevo duhovito gostovanje u Parkinsonovom showu u kojem je dokazao da je pravi šarmer, izvrstan glazbenik, te otkrio anegdote koje je doživio s antologijskim bendom i priču o upoznavanju i formiranju benda.

Zadnji disk definitivno je osvježenje i poslastica jer, osim što ne sadrži spotove, McCartneya prikazuje u punom i pravom sjaju – kao glazbenika koji zna što i kako radi, a radi to dobro. Dakako, riječ je o njegovim najvećim nastupima uživo. Riječ je prvenstveno o digitalno fantastično obrađenom (što se zvuka tiče, a nipošto slike) Rockshowu, antologijskom koncertu izvedenom u Seattleu s Wingsima 1976. godine. Nastup sadrži dosad neviđene snimke u cijelosti.

Zatim, nešto manje impresivan “MTV Unplugged” iz 1991. koji sadrži tek četiri izvedbe, te nastup u Glatsonburyu iz 2004. – definitivno jedan od najvećih koncerata ove legende. Ogromna pohvala potonjem jest obavljivanje legendarne pjesme “Hey Jude” u cijelosti, što nije slučaj s prethodnim DVD izdanjem u kojem je isti nastup izrezan. Ipak, ovaj cijeli nastup krajnje je simboličan što je svojevrstan memento na The Beatlese.

U posebnim dodacima je i legendarna izvedba “Let It Be” s prvog antologijskog Geldofovog Live Aida iz 1985. Ovaj DVD vrijedan je kupovine cijelog seta, te je sve ono što legenda Paula McCartneya predstavlja.

Kao mali vodič kroz trodijelni komplet i biografski priručnik, u set je uključena knjižica koja prikazuje onu sasvim običnu i ljudsku stranu McCartneya kao čovjeka podređenog prvenstveno glazbi, a zatim neprežaljenoj supruzi fotografkinji Lindi Eastman McCartney (za sve one zlobnike gladne tračeva, Heather Mills se tek spominje kao epizoda u McCartneyevom životu).

Iako je ovo sadržajno vrijedna i rijetka kolekcija koja zbilja sažima cjelokupni opus bivšeg Beatlea od samog raspada benda, pa do recentnih stvaranja, trodijelni set nipošto nije nešto što bi nekome tko eventualno nije okorjeli obožavatelj bio neizostavan dio glazbene kolekcije.

Štoviše, 40 videospotova apsolutno su dosadni i umarajući, te unatoč tome što je gotovo polovica popraćena komentarima i anegdotama sa snimanja samog McCartneya, teško je da ćete ih dvaput pregledati.

Međutim, antologijski nastupi i specijalni dodaci svakako ga čine vrijednim uratkom, stoga sva je vrijednost opusa svedena na jedan disk – nedovoljno da bi se kupio komplet.