Sve što nam treba je – krv

Ključne godine karijere Powerwolfa pojavljuju se u dvogodišnjim vremenskim razmacima, a počelo je one kada je osnovan – 2003.

Dvije godine kasnije izlazi im prvi album “Return In Bloodred”, pa se još dvije trebalo čekati za “Lupus Dei”, isto toliko i za “Bible of The Beast”, i tako se stiglo do 2011. i albuma “Blood of The Saints“, koji je izašao, naravno, dvije godine nakon svog prethodnika.

Bend je to koji se sastoji od četvero Nijemaca, braće gitarista Matthewa i Charlesa Greywolfa, bubnjara Roela van Heldena, klavijaturista Falka Marie Schlegela, te rumunjskog pjevača Attile Dorna. A baš taj pjevač daje posebnost i ključna je figura, ključna razlika između Powerwolfa i ostalih power-metal bendova. Iako, ovaj bih bend prije svrstao među heavy nego power ‘populaciju’ ili u najboljem slučaju negdje između.

No dobro, metal bend su, to je najvažnije, da ne cjepidlačimo. Dakle, poznato je da je najveći problem bendovima tog profila pronaći adekvatan vokal, a Powerwolf ne da se s tim ne susreće, nego ima jedan od najboljih. Naime, osim što su snažni, razorni, mračni, izrazito nadmoćni, Attilini vokali imaju jak operni prizvuk i dodatno dramatiziraju koncept albuma. Čak bismo rekli da mu je stil pjevanja više operni nego metalni.

Druga bitna razlika koja Powerwolf čini ‘drukčijim od drugih’ je da se ne bavi čarolijama, ratovima i borbama, a pobjede i poraze ne ostvaruje mačetama na klasičnom bojnom polju, već se obračunava s crkvom, Sotonom, vampirima, vukodlacima, smrću, sprovodima i sve oko njih je ‘krvavo i mračno’. I koliko god da se u njima osjeća zlokobno-horrorska atmosfera, u pjesmama je primjetna kompozitorska koncentriranost na kontinuitet melodijskih izražavanja, pa tako one dobrim dijelom zvuče zabavno i rekli bismo neopterećeno. Usprkos krajnje ozbiljnim temama kojima su okupirane.

Izrazito su lijepo posložene gitare, među njima vlada potpuni sklad, i iako dominantne i uz vokale nose album, u pravilnom su odnosu s drugim instrumentima. Koliko je god to najviše moguće. Riffovi su žestoki, puni i sočni, solo-dionice imaju svoj heavy identitet, klavijature dodaju raskoš, ne i kič, a pogotovo ne zbog dodira sa simfonijama. Bubnjevi donose pravilne ritmove, s tek povremenim duplim pedaliranjem karakterističnim za power, a bas je dosta dubok, titrajuće-tutnjajući i također daje doprinos u zamračivanju materijala.

Zanimljivo da je album sniman na čak pet lokacija, plus crkva kao šesta, čiji je utjecaj poprilično zamjetan i gdje su snimani zborski dijelovi, kojih ima puno i puno doprinose stvaranju jake srednjevjekovno-epske atmosfere koja izbija doslovce iz svakog tona. Usprkos tome, produkcija je vrlo jasna, razborita i razlučiva, a miks je jako dobro uravnotežio sound.

Sve su pjesme nabijene energijom, nose ih i strofični dijelovi, a pogotovo epski refreni sa značajnim utjecajima klavijatura, na koje se jako puno oslanjanju, kao i na back vokale i zborove. Iako se ne može govoriti o nekoj prevelikoj inovativnosti, o melodijskom osvježavanju svakako bi se moglo prodiskutirati. Univerzalnost daje i korištenje onomatopejskih zvukova, ima dosta akustika, poneki interludij i himnični ritmovi.

“Opening: Agnus Dei” dramatičarski je intro s crkvenim obilježjima poduprtim orkestralijama, a žestoki riffovi, privlačne bubnjarske ritam sekcije, moć vokala, refrena i melodije, mogu se čuti u stvari “Sanctified With Dynamite“. U kategoriju bržih himničnih pjesama ubraja se “Night Of The Werewolves“, s uvodnim i središnjim sporijim akustično/gitarskim dijelovima, a crkveno-zborski početak “Dead Boys Don’t Cry” ne daje naslutiti da se u nastavku krije jedan pravi heavy-power naslov s pjevanjem jako oslonjenim na operni stil.

Srednje brze “We Drink Your Blood” i “Son Of A Wolf” s gomilom riffova, klavijaturističko-orguljaškom pratnjom, naglašenim opernim pjevanjem, zborom i moćnim solom, prave su ‘fajterske’ pjesme, možda i najbolje na albumu, a vjetar, akustike i interludij sa zavijanjem vukodlaka, melodični solo i horror klavijature glavna su obilježja pjesme “Murder At Midnight“.

Finale stiže s, progresivi orijentiranom, “Ira Sancti (When The Saints Are Going Wild)” uz klavijature, orguljaški i operni solo, mirniji riff i ritam, koji u nastavku prelazi u brži poweraški s” duplim pedalama, a zadnje dvije minute donose ‘nemire’ uz grmljavinu, kišu, crkvena zvona i vukodlake.

Nema što, iako to već postaje, ako odavno i nije, pomalo klišeizirano i nemaštovito rečeno, ovdje konstatacija da je ovo najzreliji album benda dobiva na punoj snazi. Jer, sjećam se vremena dok smo radili United Forces i ovaj bend nam je bio prezentiran kao nova power metal senzacija, tako nešto, i prateći ga kroz godine vjerujem da je puno napredovao.

Da mu je svaki album bio bolji od prethodnog, a “Blood Of The Saints” najbolji. Ne samo unutar podžanra, već i jedan od pet-šest najboljih metal izdanja objavljenih ove godine.