Sve smo to već čuli

Vječni problem rockabilly glazbenika, ali i same scene ovog žanra, uniformnost je na koju pristaju gotovo svi bendovi i muzičari. Banalno rečeno: kao da im je svima cilj izgledati, zvučati i jednostavno postojati kao neki bend prije njih. Zatvorenost i izoliranost scene samo produbljuju te značajke.

Rockabilly je vjerojatno najstariji podžanr rock glazbe i on je direktan ‘krivac’ što današnja popularna glazba zvuči kao što zvuči. Prvi ga je do svjetskog glasa doveo neprikosnoveni Kralj, Elvis Presley, koji je kod Sama Philipsa u Sun studiju snimio maestralne pjesme i singlove 1954. i 1955. U narednim godinama Elvis je prešao na rock’n’roll, pa kasnije i na ostale žanrove popularne glazbe, ali rockabilly se razvijao s još nekim glazbenicima kao što su Eddie Cochran ili Carl Perkins.

No, u ovih više od 50 godina koliko postoji, mora se priznati da je rockabilly potisnut u stranu. I to jako. Od kraja ’50-ih. samo je jedan jedini bend doživio pravu svjetsku slavu rockabilly glazbom, a bili su to Stray Catsi koji su početkom ’80-ih. zadivili svijet brzim rockabilly pjesmama i svojim imidžom. U posljednjih 50-ak godina malo je mainstream bendova uopće eksperimentiralo s rockabillyem, a jedan od primjera jest i treći album Prljavog kazališta “Heroj ulice” na kojem se mogu naći rockabilly trenuci. Vjerojatno je Jasenko Houra tada i bio pod utjecajem Stray Catsa.

The River Sharks bend je iz Rijeke koja je grad rocka, ali nije baš da su najlegendarniji rockabilly bendovi došli odatle, pa samo postojanje ovog benda jest odlična stvar. No, ovaj je album manje odličan.

Prvo, krenimo od imena. Zašto pobogu svi ili barem gotovo svi rockabilly bendovi moraju imati toliko slična imena? Samo uzmete dvije od desetak riječi kao što su rockabilly, cats, mačke, sharks ili nešto slično i onda odredite kombinaciju koja će biti prva, a koja druga i eto imena. Opet uniformnost.

Album “Like a Shark” kolekcija je od deset pjesama na engleskom jeziku na kojima se uz rockabilly nađe i nešto countrya. Možda već ta rečenica nekom izgleda čudno, jer nema baš mnogo albuma ovog žanra koji imaju tako malo pjesama kad svi znamo koliko traje jedna rockabilly pjesma. Pa je tako 26 minuta jednostavno premalo za album.

U ovih deset pjesama momci su uklopili tri svoje i dvije Johnnya Burnettea koji je izgleda još uvijek pomalo nepoznat široj publici, iako je to čovjek koji je 1956. izdao album koji se danas smatra biblijom ovog žanra. Burnette je zastupljen s “Lonesome Tears in My Eyes“, koja je izvedena u country varijanti, i “Tear It Up“. Pomalo je žalosno što je danas Burnette na široj sceni ostao gotovo potpuno zaboravljen, ali svaki pravi rockabilly fanatik sigurno zna njegov lik i djelo. Ostatak albuma obrade su raznih autora.

Najbolji je trenutak na albumu “Big Bad Wolf“, jedna od pjesama koje su napisali dečki iz benda. Tako to obično i biva na albumima gdje su dio pjesama originali, a dio obrade, jer bendovi u svoje pjesme jednostavno ugrade više želje i srca. Mjesto na kojem bi se možda mogao napraviti najveći pomak dikcija je vokala. Na trenutke engleski koji pjeva jednostavno ima loš izgovor, makar se ne čini da je taj segment općenito ljudima vrlo lako ispraviti.

Iako sam izlazak albuma jest vrlo pozitivna stvar, ostaje definitivno dojam da je sve zajedno moglo biti mnogo bolje ostvareno. Često je praksa u glazbenoj industriji da se koncertima promovira album, dok ovaj album očito ispada kao promocija koncerata benda.