Sve se to već čulo, ali nije loše opet

Nešto manje od četiri godine nakon što su se formirali (kolovoz 2004.), talijanski progresivci Soul Secret objavili su prvi studijski album. I, sudeći prema onome što su na njemu ponudili, očito je da su neka ostvarenja nastala baš u tom periodu imala na njih osjetan utjecaj.

Tu u prvom redu mislim na zadnje albume Dream Theatera, možda ponajviše “Systematic Chaos”), pa “Paradise Lost” Symphony X-a, Vanden Plasov “Christ 0”, Thresholdov “Dead Reckoning” i, recimo, aktualni Spock’s Beardov album iz 2006. imena kao i bend.

Dakle, radi se o jednom dosta žestokom, mračnijem progresivnom metalu s elementima modernijeg progresivnog symphonic rocka, više, i power metala, nešto manje.

Vrlo snažne, direktne i probojne gitare, koje u dosta navrata ozbiljno prelaze progresivne granice i dotiču thrash ‘navike’, pa varijabilno, dosta snažno bubnjanje, egzibicionističke, ‘šarajuće’, na momente i maksimalno orkestralizirane klavijature, nešto je što bi trebalo odgovarati ljubiteljima ovakve muzike. Naravno, računajući i melodramatičnu atmosferu, modulativne ritmove, ali i solidan omjer melodija.

Jedino što mi je nekako malo ‘škakljivo’ je vokal, koji se, izgleda, ne može u kontinuitetu ‘nositi’ sa svim obvezama. Nije da je loš, ali ponekad se između njega i instrumentalnih dijelova zna dogoditi evidentan nesklad uzrokovan baš pjevačkom inferiornošću. A tome nije razlog produkcija, jer je ona dosta dobra, onako, u skladu s ‘normama’.

No to nije stalno i ne narušava bitno sveopći sklad, u kojem se posebno ističu i hevijanerske solaže, na kakve se nailazi već u prvoj pjesmi “Dance of the Waves“. Melodramatični ‘ulaz’, pa žestoki gitaristički progresivni nastavak s ‘daškom’ powera, puno oštrih riffova, pijanistička tugaljivost i melodiozna žestina njezine su najjače karakteristike.

Oštra i energična “Firts Creature” nekako je najviše na tragu Dream Theatera, malo ‘pojačana’ neprogresivnim klavijaturama i tromom pianističko/naratorskom ‘međuigrom’, a zajedno sa orkestralnijim, epičnijim, multiinstrumentalnom, višeritmičnom, najstrukturalnijim, ujedno i najdužim naslovom “Tears of Kalliroe” (cca 15 minuta), vjerojatno su najbolje od šest pjesama koliko je na “Flowing Portraits“.

Šest, ali zato traju, da tako kažemo, ‘normalnu’ 51 minutu. A koliko je normalnu ono što se u njima krije, najbolje bi trebali procijeniti obožavatelji bendova imenovanih u ovom tekstu.