Sve samo ne majmunska posla

    2943

    Gorillaz

    Plastic Beach

    Datum izdanja: 08.03.2010.

    Izdavač: EMI / Dallas Records

    Žanr: Alternative, Elektronika, Hip-hop, Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Orchestral Intro (feat. sinfonia ViVA)
    2. Welcome to the World of the Plastic Beach (feat. Snoop Dogg and Hypnotic Brass Ensemble)
    3. White Flag (feat. Kano, Bashy and The Lebanese National Orchestra for Oriental Arabic Music)
    4. Rhinestone Eyes
    5. Stylo (feat. Bobby Womack and Mos Def)
    6. Superfast Jellyfish (feat. Gruff Rhys and De La Soul)
    7. Empire Ants (feat. Little Dragon)
    8. Glitter Freeze (feat. Mark E. Smith)
    9. Some Kind of Nature (feat. Lou Reed)
    10. On Melancholy Hill
    11. Broken
    12. Sweepstakes (feat. Mos Def and Hypnotic Brass Ensemble)
    13. Plastic Beach (feat. Mick Jones and Paul Simonon)
    14. To Binge (feat. Little Dragon)
    15. Cloud of Unknowing (feat. Bobby Womack and sinfonia ViVA)

    Nakon velikog, ali kratkog, prošlogodišnjeg povratka Blura, na red je došao i drugi značajan projekt Damona Albarna, bend Gorillaz, sa svojim novim albumom pod nazivom “Plastic Beach“.

    Gorillaz su trebali biti projekt iznenađenja koji će izdati samo jedan album, ali zbog nevjerojatnog uspjeha debija, priča se odužila, ali s velikim periodom između albuma. Brzo nakon hvaljenog “Gorillaz” iz 2001., uslijedila je kolekcija “G-Sides”, pa tek 2005. “Demon Days” nakon kojeg je ponovno najavljen ‘definitivan raspad’, ali samo naivac je mogao to očekivati jer potom je ponovno došla zbirka rariteta “D-Sides“, a nedavno i novi studijski album.

    Već prilikom prvog preslušavanja jasno se vidi da je “Plastic Beach” mnogo kompleksnijih glazbenih tema nego ranije, duboko zaronjenih u mračni synth-pop ’80-ih. što su mnogi kritičari odmah u startu proglasili kao nešto najbolje što je ove godine došlo s Otoka. Iskreno, dosad i nije bilo mnogo velikih problema pa ta tvrdnja djelomično stoji, ali “Plastic Beach” ipak nije toliko genijalan album, iako je koncepcijski najujednačenije složen od sva tri albuma Gorillaz.

    Ovom prilikom uhodana četvorka je ugostila mnoge zvijezde glazbene scene da im dodatno začine album. Mnogi od njih su više iskorišteni u marketinške svrhe, dok su neki pošteno morali odraditi svoj posao, a meni je najsimpatičniji ispao Lou Reed u skladbi “Some Kind of Nature” koja bi mogla biti adut albuma jer mi iz nekog razloga vuče na “Clint Eastwood” samo što je ova pjesma ipak nešto vedrije podloge.

    Muziku podržava

    Osim njega, možda bi trebalo istaknuti repersku elitu poput Snoop Dogga i Mos Defa, potom i Bobbya Womacka, Marka E. Smitha (The Fall), Micka Jonesa i Paula Simonona (The Clash), Gruffa Rhysa (Super Furry Animals)… To je tek djelić gostovanja, a da se svi pobroje, nabrajao bih ih još godinama.

    Usprkos svoj mogućoj pomoći, album nije izgubio na koncentriranosti pa se od početne do završne pjesme osjeća kohezija između pjesama zbog koje se album i ističe u odnosu na slična izdanja. Najviše koračaju već spomenutim synth-popom i hip-hopom, a često priskaču i drugim žanrovskim odrednicama koje samo upotpunjuju šarolikost Gorillaza koju smo upoznali još na prvijencu.

    Kada bismo cjepidlačili, mogli bismo reći da su ovaj album shvatili malo preozbiljno, pa iako mnoge pjesme imaju neke dječje trikove, nema totalnih zajebancija koje su prije znale ponijeti poput “19-2000” ili “Punk”. Baš tom odmjerenošću su se uspjeli izdići i dobiti na zrelosti, ali su izgubili i dio šarma i razigranosti kojom su isprva i osvojili mnoge.

    Gorillaz bi mogli nazvati kao pop-produkt postmoderne koji je lišen svih stereotipa, a opet je vrlo karakteristične građe u kojoj se spajaju svi recentni, ali i pomalo zastarjeli žanrovi u jednom, povremeno, vrlo futurističkom zvuku gdje je svaki dodatak umjetne građe i više nego dobro došao.

    Za razliku od mnogih albuma, “Plastic Beach” mi se čini da ima tendenciju ‘rasta’ jer kako se odmičemo prema kraju, tako pjesme postaju sve bolje i konkretnije, s većom dozom čistog pop-zvuka što bi se moglo najbolje ‘primiti’ kod prosječnog slušatelja.

    Kao i kod svakog velikog izdanja, tako su i za Gorillaz počele pljuštati optužbe o autorskoj krađi djela. Iskreno, u novom mileniju, nakon više od 50-ak godina procvata popularne glazbe, novim autorima je sve teže napraviti nešto što je potpuno originalno, neki kopiraju slučajno, a neki namjerno pa se potom prave blesavi i pričaju da su to nehotice napravili (najbolji primjer je posljednji album Coldplaya gdje je valjda pola albuma od negdje ‘posuđeno’), a u slučaju ‘Gorila’ to je još više škakljiva situacija kad koriste razne sampleove, pa me ne bi začudilo da se u narednim mjesecima jave još mnogi, osim već poznatog slučaja s Eddyem Grantom.

    Bilo kako bilo, “Plastic Beach” je jedan vrlo dobar i moćan album koji se uvelike razlikuje od tipičnih pop/hip-hop albuma, a po promociji koju trenutno ima, siguran je zgoditak za jedno od najboljih ostvarenja u 2010. A i vidim njegovu veličinu koju mnogi naglašavaju jer se danas, na trećem albumu i očekuju velike stvari od Gorillaza, ali ja sam ipak ostao na romantičarskom iznenađenju i uvodnom albumu “Gorillaz” kao vrhuncu njihove diskografije.

    I, da… Trenutno nema nikakvih informacija o novom raspadu što se uvijek najavljivalo nakon objavljivanja novih studijskih albuma, ali sam siguran da ćemo već sljedeće godine dobiti novi ‘nešto-sides’, a tamo 2014., 2015. i novi album. Teško se odreći ‘zlatne koke’, a to se najbolje vidi na njihovom primjeru, budući da su doživjeli već dva velika comebacka.

    Muziku podržava