Sve maske psihodelije

Metalizirani glas u overdubbingu nabraja imena znanih i neznanih planeta dok se sve ne izmiješa u neraspoznatljiv kaos, iz kojeg naglo probija neprirodno oštra gitara nalik tonovima radijskog odašiljača. Tako započinje jedno od najnevjerojatnijih putovanja u povijesti čitavog rocka, nakon kojeg ništa nije bilo isto.

Međutim te 1967. godine svjetla su bila uperena drugamo – prije svega na odličan “Sgt. Pepper” The Beatlesa, i na to kakav će album kao odgovor iznijeti Stonesi – čemu je uz bok stajala objava genijalne Hendrixove debitantske ploče, ali i perfektni prvi album The Doorsa s “Light My Fire” kao novim brojem 1 na američkim top-listama i titanskim frontmenom.

Teško da se, u čitavoj povijesti rocka, mogao odabrati teži trenutak za traženje svog mjesta pod suncem. Pa ipak, Syd Barrett je sa svojim sastavom ušao u studio upravo tog ljeta i za svega tri tjedna objavio ploču – i to u monoizdanju, što je za ondašnje prilike već bilo pomalo neobično: pravi dokaz o ogromnoj samouvjerenosti tada 22-godišnjeg frontmena.

Tu i takvu ploču, paradoksalno, na kompakt-disku nikada nismo mogli čuti u njenom izvornom obliku, jer su sva masteriranja i remasteriranja prebacivala zvuk u stereo-format i znatno ujednačavala (čitaj: mijenjala) prvotnu zvučnu sliku.

Stoga je potez EMI-a ne samo logičan, nego i historiografski bitan: povodom četrdesete obljetnice izlaska originalne ploče objaviti dvostruko CD-izdanje s originalnom monosnimkom i uobičajeno dostupnim stereo-miksom, te i kolekcionarski, trostruki set koji uz sve navedeno sadrži još i disk sa svim singlovima Barrettovih Floyda, ali i snimkama koje do sada nisu bile dostupne (druga verzija “Matilda Mother”, odnosno “Interstellar Overdrive Take 6”).

Koliko je EMI ozbiljno shvatio ovaj potez, pokazuje i činjenica da se standardna CD-verzija albuma u potpunosti prestala tiskati uoči izlaska ovih izdanja. Tako smo odjednom dobili sasvim iznimnu priliku da se s veće vremenske distance i nakon nekoliko ‘upeglanih’ remaster-verzija, ponovo suočimo s izvornim Barrettovim zamislima, koja nisu bila dostupna praktički nikome tko nije imao “Pipera” na originalnom vinilu – a i da ih usporedimo s naknadnim postprodukcijskim zahvatima.

Iako je “The Piper at the Gates of Dawn” veoma brzo po izlasku bio prepoznat kao totalni manifest psihodelije i ‘onostranog’ rocka, pa u tom smislu nema smisla ponavljati već uvriježene tvrdnje, treba reći kako upravo preslušavanje izvornog monoizdanja pokazuje barem jednu novu komponentu Barrettova tour-de-forcea.

Originalno zamišljeni “Piper”, naime, stari bolje od velike većine svojih psihodeličnih vršnjaka – daleko bolje od precijenjenog “Surrealistic Pillow” Jefferson Airplanea, pa čak i od izvrsnog “Easter Everywhere” 13th Floor Elevatora. Ključ je, čini se, u tome da “Piper” u Barrettovoj koncepciji objedinjuje naoko nespojivo: djetinje atmosfere i zaigrana raspoloženja provučena su kroz strahovito eksperimentalnu, često i surovu zvučnu sliku, koja na remasteringu nije vidljiva.

Stoga se postprodukcijski urađena verzija čini, istina, slušljivijom, ali definitivno manje zanimljivom i neobičnijom, što je nedvojbeno nepravda prema kreativnosti samog Barretta. Tako otkrivamo da paranoidni uzlet “Piperove” letjelice s “Astronomy Domine” još više dobija na snazi preko kreštave i sirove Barrettove gitare, koja u disonantnim riffovima na trenutke ostavlja bubanj i bas gotovo smiješno plitkima.

Ritam-sekcija počesto je u sasvim drugom planu naspram vokala, gitare i klavijatura, pa se slušatelj lako može zateći u pravom kovitlacu nedovoljno uravnoteženih tekstura i zvukova, kao u fenomenalnoj “Flaming“, gdje su stihovi “…Streaming thru the starlit skies/Travelling by telephone/Hey ho! Here we go, ever so high!” prethodnica kaosu Wrightovih naglašenih čembala, zvončića i kastanjeta, koji nadglašavaju jedni druge i uz nekoliko prijetećih Barrettovih siktaja zvuče kao da usred noći nekom veselom monstrumu ispadaju zubi.

Da je u pitanju imalo slabiji materijal, sve ovo zacijelo ne bi predstavljalo ništa više od teško podnošljivog psihodeličnog pipkanja u mraku. No Barrett se na “Piperu” (vrijeme će, nažalost, pokazati – samo na njemu) ukazao kao jedan od deset najgenijalnijih skladatelja čitavog rocka.

Na čitavom albumu, naime, njegove skladbe ostvaruju spomenuti disbalans, u kojem se na sasvim neodgonetljiv, nevjerojatno kreativan način spajaju zaigranost djetinjeg senzibiliteta (“The doll’s house, darkness, old perfume/and fairy stories held me higher/on clouds of sunlight floating by…“, kako Barrett tugaljivo konstatira u “Matilda Mother“) i jezovita mogućnost mentalnog rasapa, kojeg autor očigledno sluti u opakom sjaju LSD-sunca. Ovaj kontrast još je jači utoliko što su sve Barrettove melodije savršeno zarazne i pjevne, nikad banalne i krcate neobičnim rješenjima, pravo čudo pop/rock songwritinga.

U tom smislu vatromet ideja predstavlja zadnja četvrtina ploče, nakon katatoničnog prog-rocka “Interstellar Overdrive“, kada se vedrija raspoloženja naviruju na prozor u pastoralnoj bajkovitosti “The Gnome“, odnosno hipnotičkoj afirmaciji napjeva kineskog I-Chinga u “Chapter 24” i neodoljivoj vinjeti “Scarecrow“.

Utoliko je banalna ritmika egzaltirane dječje brojalice u završnoj “Bike” očekivana, kao i uvrnuta nab(r)ajanja o posuđenom biciklu, poderanom ogrtaču, mišu Geraldu koji nema svoju kućicu i čovječuljcima od đumbira. No pravi šok slijedi na samom kraju, kada Barrett slušatelje uvodi u ‘sobu punu glazbenih pjesmica’, koja se u kaosu muzičkih kutija odjednom i neopozivo mrači u sablasnom, prolupalom gakanju imaginarnih zlokobnih ptičurina.

Genijalac je u sebi očito slutio slom: i ovaj predosjećaj sasvim neopozivo zatvara album, čineći cjelinu s mračnim čuvstvima prve polovice ploče (“Pow R. Toc H.“), ali i ultimativno pogađajući bit same psihodelije, gdje na jednoj strani stoje širenja svijesti i transcedentna iskustva, a na drugoj rastrojstvo i ludilo. Ova nepogrešiva, sablasna dijagnostika u naoko nepretencioznoj pop-rock formi jedan je od najkreativnijih, najizuzetnijih umjetničkih domašaja čitavog rocka.

Te 1967., može se reći, uz bok su mu stajali samo Hendrix i The Doorsi – a da The Beatlesi nisu na svoju ploču stavili i takve bisere kao “A Day in the Life”, “Within You Without You” i “Lucy in the Sky with Diamonds”, čak bi i “Sgt. Pepper” živio u sjeni epohalnog Barrettovog debija – odmah nakon kojeg se zvijezda survala u shizofreniju.

No umjesto da žalimo nad ostatkom sumorne biografije ‘oca britanske psihodelije’, umjesnije bi bilo citirati Nicka Masona, koji je utemeljitelja Pink Floyda ocrtao s dvije jednostavne rečenice: “Kakvu je nevjerojatnu maštu imao… I tako drag momak.“