Sve ima svoj rok trajanja…

The Goo Goo Dolls karizmatičan su bend koji već treće desetljeće ‘drma’ američkom pop rock scenom. Trojac iz Buffala osnovan je 1985. godine od strane Johna Rzeznika i njegovog dobrog prijatelja Robbiea Takaca te je isprva nazvan Sex Maggots. Projekt je bio zamišljen kao cover band sa zanimanjem za power pop te rock’n’roll glazbu, s akcentom na bendove koje su smatrali svojim idolima.

John Rzeznik, najmlađi od petero djece, odrastao je u prosječnoj radničkoj i iznimno kršćanski nastrojenoj obitelji. Od samog djetinjstva obožavao je glazbu, što su na njega prenijeli njegovi roditelji te učiteljica glazbenog kod koje je pohađao satove klarineta i flaute. Iznimno rano, već sa 16 godina, ostao je bez oba roditelja, što je nadalje uveliko utjecalo na njegov život, karijeru, glazbenu opredijeljenost.

Takva potpuna samostalnost rezultirala je završetkom srednje škole i upisivanjem fakulteta kojeg nikada nije završio, ali tu je njegov život krenuo u potpuno drugom smjeru. Na fakultetu, osim što upoznaje blagodati uživanja lakih opojnih droga, mnogo čita Charlesa Bukowskog koji mu postaje svojevrstan spisateljski uzor, upoznaje se također sa zaista širokim spektrom punk i rock glazbe koja će ostaviti veliki trag na njemu i njegovom glazbenom stvaralaštvu. Tu se isprepliću The Ramones, THe Clash, The English Beat, a veliku uzori mu postaju Husker Du , Elvis Costello te The Replacements što se može uočiti iz njegove lirike i muzike.

The Goo Goo Dolls priča zapravo započinje kada bend napušta rodni Buffalo i seli put Los Angelesa, za kojeg pričaju da im je puno pomogao kod prikupljanja inspiracije. Prva prilika za snimanje ukazala im se već 1987. godine što su naravno objeručke prihvatili. Tako su nastali prvi materijali snimljeni za Celluloid Records NY, a progurao ih je angažman Metal Bladea čijom su zaslugom napravili nekoliko albuma.

Pravi bum bio im je “Superstar Car Wash” album iz 1993. godine koji je bio osmišljen kao pop-rock projekt s udarnim singlom “We Are The Normal” napravljen u duetu s Paulom Westerbergom liderom grupe The Replacements, usto i njihovim velikim idolom. Godine 1995. Los Angeleska rock radio postaja, u eter je pustila akustičnu baladu “Name” s albuma “A Boy Named Goo” te su tada zasjeli na TOP 5 ljestvici što je dovelo do masovne kupovine njihovih ploča izravno uzrokujući platinastu nakladu albuma.

Prije nego što se osvrnem na posljednji im uradak, moram spomenuti da je Rzeznik zaista veliki majstor laganih baladica omotanih soft rock, pa može se reći i pop ruhom, za što nam je najbolji primjer pjesma “Iris” uvrštena na “City Of Angels” soundtrack. Što ih je dovelo do nominacije za Grammy te su tako postali poznatije ikone L.A. rocka.

Za album “Let Love In” Rzeznik i Takac obnovili su svoje spisateljsko partnerstvo, koje je zadnji puta funkcioniralo za vrijeme “Superstar Car Wash”. Da bi inspiracijski profunkcionirali vratili su se ponovno u rodni im Buffalo te nostalgičnim sjećanjima uspjeli složiti priču od jedanaest nastavaka, deset zapravo, jer je pjesma “Give A Little Bit” ukradena od grupe Supertramp. Nisam neki fan obrada tuđih djela pa ju zato neću niti dirati pretjerano.

Album je isprepleten laganim pop i nešto žešćim rock komadima. Krenuo bih s uvodnom “Stay With You“, koja me svojim gitarističkim rifovima podsjeća na nekoliko uvodnih stvari s prethodnog albuma “Gutter Flower” izričito je ljubavne teme, kao i većina njihovih stvari.

Na albumu nalazi se i pjesma “Better Days” koja već duže vrijeme kruži po eteru američkih radio postaja, singl koji je odaslan prije dvije godine dok još “Let Love In” nije bio u planu. Pjesma je najbolji primjer kako je Rzeznik karizmatični freak za podilaženje publici, u ovom slučaju pogodio je srca svih stradalnika američkih elementarnih nepogoda kojih je u zadnje vrijeme bilo mnogo, npr. žrtve urugana Katrine na CNN-ovu programu pratile su polusjetne melodijice “Better daysa”.

“Feel The Silence” napravljena točno prema TGGD receptu za drapanje srca, pjesma koja me neizmjerno podsjeća na njihove prijašnje pjesničke uratke. Druga stvar s albuma, istoimena “Let Love In”, po meni i najjača, zaslužila je da se po njoj nazove album, dobro osmišljeni refren koji već od prve ulazi u uho i tu ostaje do trećeg slušanja, jer onda naprosto postaje dosadan, ali ima smišljenu koncepciju postepenog zaoštravanja pjesme. Lagani početak koji kulminira ponešto žešćim refrenom koji se kroz par navrata pojavljuje te završava učestalim ponavljanjem naslova pjesme, koje je dosta patetično, moram priznati.

Malo osvježenje albumu daju dvije pjesme koje je izveo basist Robbie Takac – “Strange Love” power pop ljepotica kojoj Takac svojim hrapavim i frfljavim glasom daje posebnu notu, još više od nje sviđa mi se druga u njegovom aranžmanu imenom “Listen” koja odiše onim istinskim garažnim pa čak i blagim indie štihom, totalno osvježenje nakon onog Rzeznikova cviljenja i cmizdrenja.

Posljednja “Become” toliko je dosadna i pogrešno napravljena završna balada, da izazvala onaj kontraefekt, umjesto da još jednom pritisnem tipku za start, ja sam naprosto morao napraviti nekoliko sati odmora da bih krenuo ispočetka.

Dakle, žao mi je što to moram reći, ali The Goo Goo Dollsi su iz albuma u album sve gori, melankoličniji i laganiji što im nikako ne ide uz imidž nekadašnjih messy rock, heavy ballad benda.

Iako im je producent bio Glen Ballard, poznat još po suradnji s Alanis Morrisette, iz album baš i nije uspio izvući previše. Sve u svemu, po meni još jedan CD koji će popuniti rupu u mome stalku između “Gutter Flowera” i nekog budućeg, nadam se mnogo boljeg ostvarenja.