Sve bolji Frusciante

Prvenstveno gitarist Red Hot Chili Peppersa, a zatim i samostalni umjetnik, John Frusciante, snimio je još jedan solo udarak, album “Shadow Collides With People” koji je definitvno njegov najbolji solo projekt do sad.

Da bi pospješio album u odonosu na prethodni “To Record Only Water In Ten Days”, za ovu priliku ‘posudio’ je od Peppersa i bubnjara Chad Smitha koji s njim sudjeluje na cijelom albumu.

Frusciante i dalje ima pristup pjesmama kao da izvodi stvari samo na akustičnoj gitari, ‘jašeći’ sam, a svi ostali instrumenti koji se čuju samo su pratnja njegovim primarnim instrumentima, dakle, gitari i vokalu. Oko svega postoji dobar koncept, što se može primjetiti, no Fruscianteu se često zna dogoditi da se potpuno izgubi, te neku finu laganicu zavuče u potpuno suprotni smjer.

Nepotrebnim isprobavanjem svojih gitarističkih mogućnosti, koje, dakako, ne dolaze u pitanje, Frusciante ‘zavlači’ tamo gdje im nije mjesto, te jednu lijepu laganicu pretvara u psihodeličnu tragediju. Apsolutno nepotrebno gledajući da iza svega ne postoji niti jedan drugi razlog osim možda znatiželje samog autora kako zvuče svi efekti na pedali primjenjeni na njegovim pjesmama, “Failure33object“, ili šta bi se sve moglo uraditi sa vokalom, pa recimo da se primjeni efekt wah-wah na njega, “Regret“.

Instrumentali su dakle ti koje Frusciante samo udaljuju od što bolje izvedbe pjesama, a taj, za njega, definitivno nije onaj ‘tri akorda i tekst’ kakvim se koriste Stonesi. Tako će on iz samo njemu poznatih razloga između pjesama “Every Person” i “Wednesday Song” koje su lagane i melankolične same po sebi, ubaciti instrumental-zvuk stvari “00ghost27“.

“This Cold” je definitivno najbolja stvar na albumu, slična onoj “On Mercury” Red Hot Chili Peppersa, a to je samo iz razloga što na njoj nije bilo dodatnih zvukovnih zapleta koji se nalaze u većini pjesama.

I sad, gledano u globalu, sam album je zaista fin i slušljiv, ali s daljinskim u ruci, dakle, s mogućnošću prebacivanja pjesama koje ne želite slušati, ako zaista niste u nekom posebnom filmu.

Za Fruscinate je najbolje bilo da je napravio dvosturki album ili bar neki nosač zvuka, s pripadajućim dodatkom koji nosi sve te silne instrumentale, a bili bi opisani kao ambijentalna glazba. Tako bi bilo odjeljen klasičan oblik pjesama, od zvukova sličnih onim nalik na glasanje aliena po filmovima.

Nastavi li Frusciante s pjesmama poput već naveden “The Cold”, zatim “Song To Sing When I’m Lonely“, te “Times Go Back“, zasigurno će proširiti svoju publiku koju pretpostavljamo nije malo, ali da se postavi na drugačiji način tj. onaj bliži običnom čovjeku koji uživa u pjesmama koje to uistinu jesu u pravom smislu tih riječi, ispjevane i odsvirane od autora konkretno i precizno, John će postati još bolji, slušljiviji i popularniji.