Svaka rijeka ima svoj blues

Afel Bocoum, 50-godišnji gitarist, pjevač i kompozitor, svoju glazbenu karijeru započeo je još kao trinaestogodišnjak svirajući s legendarnim, nedavno preminulim Ali Farka Toureom (koji s punim pravom nosi nadimak afrički Lee Hooker, osvojivši dva Grammyja za albume na kojima je svoj obol dao nitko drugi već nezaobilazni world music romantik Ry Cooder).

30 godina svirao je Bocoum s Ali Farka Toureom, uz trogodišnji prekid 1975., kad je dobio fakultetsku stipendiju i stekao zvanje agronoma. U Maliju, glazba je ostala najvažnije sredstvo razmjene informacija. Stoga od ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, Bocoum svoje fakultetski stečeno znanje prenosi upravo glazbom i stihovima učeći poljoprivrednike o navodnjavaju i kultiviranju tla (zamislite da kupite novu kameru, a umjesto uputa za korištenje, Bocoum vam ušeta u dom i zapjeva uglazbljene upute u stihovima).

No, da ne pomislite kako čovjek samo čita stručne knjige koje zatim u stihovima prepričava nižeobrazovanom puku, treba pripomenuti kako je bio i iznimno glazbeno aktivan za vrijeme političkih previranja, te je jedan od rijetkih Afrikanaca koji zagovara ideju kako je krajnje vrijeme da Afrika počne slušati i pomagati samoj sebi, jer predugo je slušala tuđe glasove i oslanjala se na tuđu pomoć. Osim toga, glazbeni izričaj koristi i za iskazivanje svojih filozofskih razmišljanja.

I sve to pod jakim utjecajem ‘pustinjskog bluesa’ Ali Farka Tourea, no ipak donekle ogoljenim, više koncentriranim na akustični izričaj raznih kultura i narječja (Sonrai, Tamasheq, Peul) kombinirajući moderne i tradicionalne instrumente (dvije gitare, njarka (jednožičana violina), njurkel (dvožičana gitara) i razni perkusijski instrumenti).

Živi, neobični i, za naše podneblje atipični ritmovi, te prepoznatljiv i specifičan zvuk njarka privukli su i frontmena Blura i Gorillaza – Damona Albarna – koji je na preporuku producenta Tonyja Golda (zaslužnog između ostalog i za Buena Vista Social Club), nastupao s Bocoumom po Engleskoj i Danskoj, skupivši na jednom festivalu čak 65 000 ljudi.

Upravo su Afel Bocoum i njegov mentor, ‘tonton’ (riječ za ujaka od milja) Toure, te kolaboracija njihovih stilskih izričaja – Toureovog grlenog pjevanja uz električnu gitaru i Bocoumovog impresivnog vokala uz akustičnu gitaru – najzaslužniji što je jedno malo, siromašno selo imena Niafunke, koje oplakuje dio 4170 kilometara duge rijeke Niger, zasjalo prepoznatljivošću na world music mapi.

Rijeka Niger u pustinjskom, saharskom dijelu Malija znači život (sjetite se samo odnosa starih Egipćana prema Nilu). Te činjenice svjestan je i Bocoum, pa ne čudi što je njegov prvijenac iz 1999. (snimljen za šest dana u napuštenoj školi blizu Niafunkea, jer je glazbeni producent mislio kako bi se ulaskom u studio izgubilo na autentičnosti) nazvan “Alkibar”, imenom kojeg s ponosom nosi i njegov prateći sastav. Alkibar, na Sonrai jeziku znači Glasnik Velike Rijeke.

A Glasnik Velike Rijeke iznimno je vješto na svom novom albumu “Niger” uspio predočiti i vizualizirati plimu i oseku, život u i oko Nigera, snagu i spokoj istoimene rijeke koja prolazi veličanstvenim pustinjskim krajolicima gdje nemilosrdni vjetrovi šibaju karavane ponosnih ratnika.

Jedna od specifičnosti world musica je što jezik na kojem se pjeva, osobito u ovom slučaju, ostaje posve nerazumljiv većini europskog slušateljstva. Čak je nemoguće i nagađati o čemu govore stihovi svake pjesme, no i samo slušanje glazbe je i više nego dovoljno kako biste sklopili oči i bez ikakvog truda i napora zaplovili maticom Nigera hipnotički upijajući svijet oko sebe.

Ostavština Ali Farka Tourea je u dobrim rukama, a Afel Bocoum zasigurno će otvoriti novu eru malijske glazbe.