…svaka izvedba teče savršeno prirodno

Unatrag nekoliko godina, ako ne i više, te ako me pamćenje dobro služi, živim svirkama djelovali su A. J. Jazz Trio, Quartet i Sextet. Izgleda da je tek Quintet dočekao debitantski studijski uradak autorskog jazza klavirista, trubača, dirigenta te, naravno, kompozitora A. J.-a tj. Ante Jeličića. Ostatak Jeličićeve kvintetne posade na ovom albumu čine Miro Kadoić na saxu i flauti, David Jarh na trubi, Josip Marcelić na kontrabasu te Vedran Supičić na bubnjevima.

To je postava koja je u dva sessiona snimila “Common Language” – devet skladbi koje su nastajale i usavršavale se nizom proteklih zajedničkih nastupa. Radi se o devet intrigantnih tema koje su u službi majstorija improvizacija. Jazz jezikom, to je devet tema za razgovor sa zajedničkim nazivnikom. Sve skladbe imaju i svoje podnaslove – crtice iz života koje su poslužile kao gorivo za vrhunske instrumentalije, tako da je konačni proizvod djelo u kojemu je instrumentima rečeno više nego što bi se to moglo učiniti riječima.

Pojedine skladbe znale su u javnost isplivati i u verziji tria (klavir, kontrabas i bubanj), no pojačanje u vidu saxa i trube svakako je hvale vrijedno. Doduše, potrebe radi, pojedine skladbe i na “Common Languageu” izvedene su u formaciji tria, poneke i kvarteta. No koliko god da ljudi bilo uključeno, bend uvijek funkcionira besprijekorno i slušajući ovaj album lako se prepustiti dojmu da svi svirači tijekom izvedbe hvataju istu emocionalnu vibru.

Od devet kompozicija, osam je autorskih dok su famozni “Ribari” Borisa Oštrića uspješno ukalupljeni u filozofiju jazza.

Album otvara “Bossa N’avi”, s podnaslovom “…o izgubljenoj ljubavi, ali i o izgubljenoj tuzi…”, skladba impresivne klavirske teme utemeljene u poletnoj ritam sekciji Marcelića i Supičića. Ono što već na prvu oduševljava Jeličićev je unutarnji klavirski monolog koji  interesantnim harmama i ne tako lakim notama dočarava situacije iz vanjskog svijeta.

Takva vještina proteže se zapravo i ostatkom “Common Languagea”, a nekako ponajviše dolazi do izražaja u “Second Turn Song“, “Man” ili “Nuclear Blues“. Redom su to skladbe koje imaju emocionalnu težinu i strukturama lako održavaju slušatelja budnim i zainteresiranim.

To su oni segmenti albuma koji asociraju na atmosferu zadimljenih klubova temeljne čikaške ili njujorške scene. Tu se odražava i ona napetost svirke, rizik i nepredvidivost glazbenog izričaja. Uživo bi to mogao biti, a vjerojatno i jest, onaj pakleni dar-mar jednog Mingusa. No postoje i dijelovi albuma koji možda imaju viška čistoće i jazz finjaka, te koji pak asociraju na ugodne tople večeri na terasi bara, uz more, gdje se toči dobro vino i gdje u uglu pozorišta tek u pozadini svira pripitomljeni jazz.

Da ne bude zabune, ovdje nema naslova kojemu se u harmonijskom smislu ima što prigovoriti, a svaka izvedba teče savršeno prirodno, bez usiljenosti i jednoličnosti. To su nizom teme koje odsklizavaju u antologiju domaćeg jazza, dok bi uzori poput Coltranea, Monka ili Evansa sigurno bili ponosni na ovo iznimno djelo.