Suvereni povratak patuljastih legija

Talijanski sastav Elvenking još je jedan od mnogih koji je skoro prosuo gotovo sve što je godinama stvarao, nadovezujući se tako na stanje kompletne talijanske metal scene, koja je već dobrih desetak godina u kvalitativnom padu. Jedino što ju još koliko – toliko drži je kvantiteta.

Skoro pa bi se to moglo reći i za Elvenking, koji je novi album “The Pagan Manifesto” uspio posložiti samo godinu i pol nakon prošlog “Era”, dok se dojmovi praktički još pravo nisu niti slegli. A oni koji se jesu, govore da je “Era” bio dosta ozbiljan posrtaj u 17-godišnjoj karijeri benda iz Sacile. No nakon “The Pagan Manifesto” albuma, čini se kao da je prethodnik bio neuvjerljiv skup otpadaka kojih se, eto, na neki način, bend trebao riješiti.

Nešto što se godinama nakupljalo onako usput, pa je sazrelo vrijeme da se to izbaci. Istina, ne i na baš neki adekvatan način, moglo se to ukrcati i na kakav bonus disk ili više njih, ali što je tu je. “Era” se brzo ukazala, a još brže bila zaboravljena. A ako još uvijek nije, bit će vrlo skoro, iz razloga jer je novi album snažniji, izražajniji, temeljitiji, kompozitorski zreliji i djeluje kao da se točno zna što se njime htjelo reći.

Iako, i dalje je to kombinacija powera i tradicionalističkih tonova sa klasičnom glazbom, hard rockom i popom, u kojoj metal elementi djeluju zastupljeniji iz razloga što su bučniji, no omjer metalne energičnosti i privlačne folkerske melodičnosti otprilike je u egalu. Ali ima u sebi ono što ga razlikuje od prošlog, pa i od većine ostalih, otprilike u omjerima kako je navedeno.

Može mu se eventualno ozbiljnije prigovoriti zbog konvencionalnosti dijela poweraških zvukova, prije svega pojednostavljenih gitarskih riffova i solaža, te standardiziranih ubrzanja duplih bubnjarskih baseva, no to je nešto što baš i ne trpi prevelika odstupanja, pa previše ne narušava zamišljenu koncepciju. Samim tim jer ima i ugodnih gitarskih riffova, pogotovo razvučenih solaža s obiljem melodijskih linija.

Neprisiljena, onako prirodnjačka heroic-phantasy atmosfera još je jedna karakteristika koja pridonosi uvjerljivosti, kao i izdašnost prozračnih, prijatnih, na momente i zabavnih folk melodija. Poseban akcent dat je na vokalne sekcije, koje su raznovrsnih građa i oblika, od klasičnih heavy/power, preko black/death, pa sve do onih s hardcoreovskim karakteristikama, a raskošnosti sveopćeg pjevanja pridonose prateće solo i višeglasne izvedbe, koje u svojim intonacijama imaju snažan folkerski pristup.

Pjesme kraćeg trajanja, 4-5 minuta, jednako kao i dvije dužeg, od skoro 9, odnosno 13 minuta, pune su unutarstrukturalnih događanja, raznovrsnosti i rasprostranjenosti instrumentalnih kulisa, promjena tempa ili vokalnih diverzija, u kojima pjevač Damna skraćenim vokalnim linijama vješto izbjegava naznake mogućih problema kod viših intonacija. Može se reći da su pjesme dobrim dijelom nepredvidljive, a čak su i noseći im, himnični refreni, izgrađeni najčešće po različitim shemama. Ima tako kompliciranih, proširenih i polivalentnih pjesama, ali i onih prepunih opuštenih, rasplesanih, pa i raskalašenih ritmova.

Intro “The Manifesto” uz naturalnu onomatopeju, akustike i flaute, vraća nekih pet stoljeća unatrag, u renesansno doba, a 13-minutni epski naslov “King Of The Elves” kombinira heavy i folk elemente, brze i spore ritmove, svečanije sa raspuštenijim ritmovima, kinematografsku sa povijesnom atmosferom, te grube i mekanije tonove u kojima pomaže Amanda Somerville.

Osim te, pjesma s najočitijim progresivnim idejama je i “Witches Gather“, s dosta zamračenijom atmosferom koju posebnijom tvore zborske i orkestralne izvedbe, a kontrast grubih, agresivnih ritmova s oholim i surovim vokalima, dolazi u interludiju ispunjenom žuborastim pianom i akustikama. Od pjesama ‘normalnog’ trajanja, pet i pol minutna “Moonbeam Stone Circle” sagrađena je od najviše elemenata, poput brzih, krutih i čvrstih heavy power ritmova, uzvišenih solo i zborskog pjevanja ili naglašenih solo bas dionica.

“Solitaire” je prepuna bas distorzija i dinamičnog bubnjanja, sukoba čistih i sirovih, grubih pjevanja, praćenih mračnim gitarskim riffovima i odlučnih tonova flaute. Numere razvratnijih, veseljačkih, pjevno-plesnih ritmova su brze “Elvenlegions”, “Pagan Revolution” i stvar srednjeg tempa “Grandier’s Funeral Pyre”. Slušalački najpotentnija je poliritmička “Black Roses For The Wicked One“, s krasnim, osvježenim bubnjem, pianom, violinom, flautom i akustikama, orkestralnim naznakama i slojevitim gitarama, te popističkim refrenima koji opasno vuku na one iz HIM – ove pjesme “Rip Out Wings Of A Butterfly”.

“The Pagan Manifesto” na tragu je boljih albuma Elvenkinga s početka prošlog desetljeća, koji bi mogao, morao i trebao oprati gorak okus kojeg su donosili dijelovi bendova opusa posljednjih godina. Iako se niti u kom slučaju ne može reći da je Elvenking ovim albumom osvježio i udahnuo novu snagu klonuloj power sceni, jer je i prije njegovih nastupnih radova nešto takvo napravio pomalo zaboravljeni Skyclad, ono što se može je to kako je ovim albumom uspio napraviti nešto što određeno vrijeme nije. Popuniti prazninu koja vlada šumama, padinama, livadama i poljima phantasy svijeta i njegovih, još uvijek brojnih štovatelja.