Surfom do još plesnijih i melodičnijih tema

Iako mi je u ruke tek nedavno došao debi album slovenskog benda We Can’t Sleep At Night, već sam se morao primiti posla i s njegovim nastavkom u vidu albuma “Dej še kazga zbudte pa ga sabo vzemte“.

Odmah u startu moram istaknuti da se nije mnogo toga promijenilo u samom zvuku benda, i dalje je to plesni post punk na gotovo garažni način, bez pretjeranih produkcijskih zahvata, ali s odličnim gitarskim riffovima koji nekim pjesmama daju vrlo modernistički britanski štih. Te gitare često znaju posjetiti i surf vode pa dolazi do još veće melodioznosti samih pjesama nego što je to bilo na prošlom albumu.

Osim melodičnosti, drugi važan faktor We Can’t Sleep At Night je dinamičnost jer nisu jedni od onih koji šablonski motiv forsiraju unedogled, već su ponovno uspjeli 12 skladbi posložiti u svega pola sata albuma. To im je u neku ruku prednost, ali i mana, budući da se mnogi osjećaju zakinutima ako kupe album s tako malom minutažom. Ponavljam, ako volite novi britanski val bendova, sigurno nećete požaliti i s ovim simpatičnim Slovencima jer su jedni od rijetkih koji briju na ovakav đir u ovim krajevima.

Svakako, jedna od velikih prednosti bendu je što dolazi iz Slovenije gdje je scena još podosta mala, a ima veliku potporu Ministarstva kulture i diskografa, pa ne čudi što su u godinu dana uspjeli doći do dva službena izdanja u kojima su iznijeli sav višak energije koji se kuhao u njima.

Da ne bi sve bilo idealno, uz sve pozitivne pomake, na “Dej še kazga zbudte pa ga sabo vzemte” se osjeća i dio manjka inspiracije jer neke pjesme zvuče kao da su na brzinu sklepane da bi ih se moglo ubaciti na album. U tom pogledu su izgubili dio spomenute ritmičnosti, posebno pred kraj albuma, ali ukupan dojam je i dalje vrlo visok jer većina pjesama ima onu dozu šarma i eksplozivnosti koja je potrebna ovakvim izdanjima.

Ne znam koliko se mlađa generacija sjeća legendarnog crtića “La Linea“, ali se vidi da su mladići iz Trbovlja bili oduševljeni njime, budući da su mu posvetili izvrsnu uvodnu skladbu u kojem se pokazuju sve dobre osobine benda, jednostavnost, energičnost, melodičnost, ritmičnost i neizbježna doza zabave koja je potrebna u svim sferama života, a posebno u glazbi.

Sam kraj albuma, odnosno pjesma “La la la” je također odličan pokazatelj talenta We Can’t Sleep At Night budući da su u njoj eksperimentirali sa zvukom koji je malo različitiji od dosadašnjeg snimljenog materijala. U njoj su se na instrumentalan način poigrali psihodelijom, surfom i indie rockom u pravoj troipolminutnoj idili.

“Dej še kazga zbudte pa ga sabo vzemte” je solidan nastavak na najavni album i kada bih se morao odlučiti koji mi je bolji između ta dva albuma, teško bih to napravio, jer je prvi ujednačeniji, dok drugi ima nešto većih uspona i padova koji su razumljivi budući da je bend tek nekoliko godina zajedno (nastali 2004.).

Sve u svemu, We Can’t Sleep At Night je interesantan bend i baš me zanima hoće li uspjeti izboriti se za svoj dio medijskog i komercijalnog kolača u Sloveniji kao što je to nekada učinila sterilna Siddharta.