Surfanje po zaboravljenim filmovima

Ne znam za vas, ali meni je album The Strangea izašao prerano. Zašto prerano? Zato što još uvijek preslušavam ‘Deluxe’ izdanje “Dumb Loud Hollow Twanga”, a bogme niti “Sonic Bulletsa” se nisam još zasitila. I onda čitam po novinama da Bambiji spremaju nešto novo, ovaj puta sa Chris Eckmanom i da će to uskoro izaći, pa da će biti turneja… a ja još uvijek slušam “Sonic Bullets” na auto-repeatu.

Kužite u čemu je problem? U tome što sa svakim novim albumom debelo nadmaše sljedeći, što je inače prije iznimka nego pravilo (znate kak to inače ide – “Kum” je sasvim sigurno bolji od “Kuma II” ili “Kuma III” ). I tako se ja zaljubim u svaki njihov novi album da ga jednostavno ne mogu prestati slušati, a oni izdaju nešto novo pa se ja moram odvojiti od onog starog, a nisam ga još ‘probavila’.

Bila sam na njihovom koncertu u Tvornici ’98 pred 50 (slovima: pedeset) ljudi i sjedila sam na onim štengama jer je bilo glupo da stojim solo ispred stagea, ali vjerovala sam da će uspjeti jer su mi se jako svidjeli, a ja rijetko kad griješim u procjenama. A prošle zime kad su dva dana za redom svirali u KSET-u nisam uspjela dobiti kartu za drugi dan jer su bile rasprodane i živa sam se pojela zbog svoje indolencije i ostavljanja svega što trebam obaviti za zadnji čas. Je, tad je već “Sonic Bullets” bio vani i mislila sam da nikad neće moći snimiti bolji album od toga, jer je to jednostavno nemoguće.

I onda se prije par dana u mojim rukama našao “Nights Of Forgotten Films“. Na prvo slušanje sam se malo ‘naljutila’ jer nisu zvučali kao Bambiji, ali sam bila sretna jer je to bila potvrda da je “Sonic Bullets” i dalje najbolji. Ali onda sam ga poslušala drugi put, pa treći, pa četvrti… i nećete vjerovati, ali uvukao mi se pod kožu, iako sam se jaaako opirala (jer u mom svijetu “Sonic Bullets” jednostavno MORA biti najbolji).

Promjena se dogodila kada sam shvatila da se na album pa i na bend mora gledati kao na posebnu, izdvojenu cjelinu. Moj savjet je da u The Strange ne tražite ni The Bambi Molesterse, ni The Walkaboutse, jer oni to nisu. Zaboravite dakle da volite Bambije, zaboravite Chrisa i Carlu i ponašajte se kao da nemate pojma šta su oni prije radili. Eidetska redukcija u ovom slučaju je obavezna. Ostavite po strani sve ono što bi moglo utjecati na vas i koncentrirajte se samo na gole činjenice – u ovom slučaju 11 stvari koje sadrži “Nights Of Forgotten Films”.

O tome kako je došlo do suradnje sa Chrisom možete pročitati u intervjuu sa Daliborom, također na našim stranicama, a ja ću vam samo reći da su snimali u Metrou u Ljubljani, a da im je producent bio svjetski poznati Phill Brown, čovjek koji je radio s Zeppelinima i s Bob Marleyem. Ostatak ekipe je standardan – Lada na basu, Dalibor i Dinko na gitarama i Hrvoje za bubnjevima. Sve pjesme je otpjevao Chris i to majstorski, mala zamjerka je da je možda na nekim stvarima trebao biti i malo žešći, kako bi se u potpunosti stopio sa surf zvukom.

No, bez obzira na to, Chris svojim glasom unosi neku mirnoću i pjesme zvuče nježnije i krotkije nego što bi to vjerojatno bile da su ostale samo instrumentali. Već nakon prvog preslušavanja u uhu vam ostanu “Nights Of Forgotten Films” i “Tonight, I Will Say Anything” (ujedno i prvi single s albuma), a “Comin’ Undone” je pravo remek-djelo koje nikoga, ama baš nikoga, ne može ostaviti ravnodušnim.

Da zaključim: album nije bolji od “Sonic Bulletsa”, ali nije niti gori. On je jednostavno drukčiji jer se radi o albumima dva različita benda pa ih pokušajte tako i doživljavati. Surf on & stay strange! 🙂