Super album superbenda

    2395

    Asia

    Phoenix

    Datum izdanja: 11.04.2008.

    Izdavač: Frontiers Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Never Again
    2. Nothing’s Forever
    3. Heroine
    4. Sleeping Giant/No Way Back/Reprise
    5. Alibis
    6. I Will Remember You
    7. Shadow of a Doubt
    8. Parallel Worlds/Vortex/Deya
    9. Wish I’d Known All Along
    10. Orchard of Mines
    11. Over and Over
    12. An Extraordinary Life

    Dvadeset i pet godina nakon što su objavili drugi studijski album “Alpha”, originalna postava jednog od najvećih i najoriginalnijih ‘superbendova’ svih vremena pojavila se s novim materijalom.

    Nakon što se prije dvije godine Geoff Downess (ex-Yes), jedini kontinuirani član skupine Asia svih godina, ponovno udružio s Johnom Wettonom (ex-King Crimson, ex-Uriah Heep), Steveom Howeom (Yes) i Carlom Palmerom (ex-Emerson, Lake & Palmer), pokrenula se turneja, a onda i snimanje ovog, trećeg albuma ‘classic’ postave, a devetog bendovog ukupno.

    Dotadašnji su članovi, spomenimo i to, a oni su John Payne, Chris Slade i Guthrie Govan, s nekim pjesmama koje su pripremane za novi album Asie, plus još nekima, objavili dobru ploču “Window the Soul” nakon što su formirali novi bend GPS.

    Čast njima, ali ovdje ipak razgovaramo o albumu “Phoenix“, koji je, najkraće rečeno – sjajan, i procjenjujem ga kao kombinaciju prva dva s posljednjim, dosta jakim i strukturalno nadahnutim “Silent Nation”.

    Muziku podržava

    Dakle, neoprogressivni AOR/rock, s utjecajima hard rocka, ponegdje čak i mini heavya te podosta psihodelije. Upravo onakav kakvim je ovaj bend bio zamišljen kada je i osnovan i kako je zvučao u počecima.

    Tako je vraćen onaj originalni sound, dobrim dijelom zagubljen na većini albuma iz druge polovice osamdesetih i kompletnih devedesetih, s melankolično/polumračnom atmosferom i krajnje profesionalnim ali i emocionalnim pristupom. I to kroz pojačan neoprogresivni i epski sound gitara (akustike briljantne) i pogotovo Downesovih klavijatura, širok je i obim korištenja gudala, piana, akustika, zborskog pjevanja.

    Tako “Phoenixu” možemo potpuno opravdano pridodati i orkestralne karakteristike. Taj i takav omjer na momente svojim dramaturškim obrtima stvara dojam kao da se radi o filmskoj muzici. Fantastična, prekrasna, sofisticirano/senzibilirana melodičnost glavna je odlika albuma, na kojem je svojom bistrinom produkcija postavila možda i neke nove standarde u progresivnom rocku.

    Sound je posložen čvrsto, snažno, eksplozivno, a opet kao da se na momente naziru i znakovi komercijalne pompoznosti. Album naprosto ‘nosi’ izvrsno Wettonovo pjevanje, na kojem se ne osjećaju zdravstveni problemi koje je imao proteklih godina i čak bih rekao da sada ima puno moćniji, odnosno sočniji vokal nego ranije. Jednostavno, čovjek pjeva bolje nego ikada, bilo da se radi o osjećajnjim (kakvih je najviše) ili čvršćim, glasnijim i nametljivijim segmentima.

    Hard rock karakteristike najviše se mogu razaznati i razabrati u gitarističkim izvedbama, pogotovo u ritmičkim sekcijama, dok su mirniji solodijelovi u potpunosti usklađeni sa strukturalnim zahtjevima. A bubnjanje je onako, profesionalno, superskladno, precizno, srednje jako, totalno nenametljivo, ali ne i nezamjetno. Kakvo je uostalom kod Palmera ono oduvijek i bilo.

    Uz povratak originalnih članova, stila, produkcije, sounda, “Phoenix” obilježava još jedan povratak. To je onaj Rogera Deana, ilustratora koji je crtao covere prvih dvaju albuma, a dominacija crne boje na novome, jednim dijelom može dočarati gornji opis. Naravno onaj da se radi o materijalu sa dosta sjete, tuge.

    A coveri su nekada imali veliku vrijednost. Ne samo da su, bilo direktno ili indirektno, naznačavali što vas očekuje na ploči, nego su imali i umjetničke vrline. Zato ne mogu a da se ne prisjetim da me na kupnju prvog albuma Asie, osim imena bendova koji su stajali uz članove, dobrim dijelom ‘nagovorila’ baš naslovnica.

    Teško je da će se u današnjim vremenima netko radi covera ‘natjerati’ na kupnju i analizu ovoga albuma, pogotovo stoga što, koliko primjećujem, ima jako malo bendova koji na taj, za mene vrlo bitan detalj ne obraćaju previše pozornosti. Pa je tako nešto valjda ispalo iz mode, iz trenda.

    No zato je muzika Asie nešto što bi ih itekako trebalo zanimati, jer malo je danas modernijih bendova uz koje se, makar i u prolazu, zaljepljuje psychodelic-etiketa, a da nisu u minimalnim omjerima posuđivali ideje ovih britanskih velikana. Makar to radili nenamjerno i nesvjesno.

    Mene su osobno prošli trnci kada sam na samom početku prvog, rock naslova “Never Again”, čuo gitarističke riffove koji neodoljivo podsjećaju na one iz “Heat of the Moment”. Inače ‘najjače’ stvari benda, snimljene na prvom albumu “Asia”, najprodavanijem izdanju 1982. godine, koje je na američkim, Britancima tradicionalno ‘negostoljubivim’ ljestvicama, punih devet tjedana bilo na prvom mjestu.

    Raznovrsnost ritmičkog izražavanja kako u kompletu, tako i među individualnim naslovima, kao i stalne vokalno-instrumentalne izmjene i promjene, isto je jedna od odličnosti albuma, pa tako nakon rockerskog uvoda s imenovanom pjesmom, stižemo do srednje brze “Nothing’s Forever“, pa pianom protkane otužne balade “Heroine” i “Sleeping Giant/No Way Back/Reprise“, naslova koji u svojem prvom i trećem, instrumentalnom dijelu sa naglašenim orkestralijama i zborom, ima puno karakteristika ranije spomenute filmske muzike.

    Alibis” je srednjeritmična pjesma, s prekrasnom melodijom i kroz kontinuiranu suradnju gitara i klavijatura nekako najviše na tragu prvih ploča. Melankolična power balada s prelijepim pjevanjem, osjećajnim i jačim udjelom gudala, “I Will Remember You“, ponajbolja je pjesma na albumu, a nešto čvršće, prog hardrockerske su “Shadow of a Doubt” i “Wish I’d Known All Along“.

    Album doista ima toliko dobrih pjesama pa moram istaknuti još i mini-orkestralni trodjelni (opet) mid & easy tempni ep “Parallel Worlds/Vortex/Deya“, kao i finalnu “An Extraordinary Life“, intimnu pjesmu inspiriranu dijelom Wettonovog životnog iskustva. A upravo je Wetton, zajedno s Downesom autor svih pjesama, izuzev “The Smile Has Left Your Eyes“, koju je napisao sam.

    U njima se ovaj tandem, bez obzir što dugo nisu intenzivno radili zajedno, ponovno dokazao kao vrhunski skladateljski tim, i obožavateljima Asie prvenstveno, ali i svim ostalima koji prate ovakvu vrstu muzike, poklonio odličan album.

    Problem kod nas je taj što Frontiers Records nema distributera pa se ne može doći do albuma. No kakav prijatelj u Italiji, ‘shopping’ u Trstu (ako je još popularan) ili posjet Veneciji, i taj će problem biti riješen.

    Muziku podržava