Sunshine Pop is Not Dead!

    968

    Michael Franti and Spearhead

    The Sound of Sunshine

    Datum izdanja: 01.01.1970.

    Izdavač: EMI / Dallas Records

    Žanr: Pop, Rap, Reggae

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Sound of Sunshine
    2. Shake It
    3. Hey Hey Hey
    4. Anytime You Need Me
    5. I’ll Be Waiting
    6. Only Thing Missing Was You
    7. Say Hey
    8. Gloria
    9. Love Don’t Wait
    10. The Thing That Helps Me Get Through
    11. Headphones
    12. The Sound of Sunshine Going Down

    Od svih mogućih žanrova koje možete zamisliti najveće je promjene doživjela glazba za ljeto.

    Nekad su to bili nježni glasići na tragu The Beach Boysa koji će nevino
    evocirati ljetne ljubavi, da bi se u datom trenutku dogodio ‘klik’ i
    ljetna je glazba postala sinonim za mačističke seksističke tekstove,
    pumpajuće ritmove i zaglupljujuće vokalne dionice.

    Doduše, negdje na pola puta smjestio se reggae, koji s jedne strane nudi filozofsku perspektivu s odmakom u kontempliranju u hladovini, a s druge poziva na ples i lagano erotično ljuljuškanje.

    45-godišnji vegan i pobornik svih ekoloških pokreta koji postoje, Michael Franti, na svom albumu “The Sound of Sunshine” nudi sve tri opcije, u razumnim i razboritim količinama. Prati ga sastav Spearhead koji prakticira hip-hop, reggae, pop, pa i jazz.

    Muziku podržava

    Najveća prednost ovog albuma njegova je gotovo beskrajna pozitivna energija i ugodnost, odnosno, stvarno morate biti u kliničkoj depresiji da se barem povremeno ne nasmiješite na njegove pjesme u kojima ne otkriva ništa revolucionarno, ali Franti to radi vrlo šarmantno. To je pravi solarni album, inspiriran Suncem, valovima i stavom ‘nemoj da brigaš’. Michaelov vokal je zanimljiv, pomalo zagasit, nenametljiv, decentan i ekspresivan kada treba biti (rekli bismo, naoko nehajan).

    Unatoč razoružavajućoj pozitivi, ipak treba kazati koju prigovarajuću rečenicu: nije jasno kog vraga je pjesma koja je uvjerljivo najslabija na albumu, koju ni legendarni Sly Dunbar i Robbie Shakespeare nisu spasili, i koja trebala bi biti izbačena s ploče, “Shake It“, odabrana za singl kad su tu naslovna stvar (koja je tek poslije bila singl), pa onda “Hey Hey Hey” ili pak “Headphones“.

    Također, koga vraga rade reperski dijelovi na pjesmama na kojima nas je Franti ‘kupio’ već na strofi, tako da (na žalost) album kao cjelina nije više od puke sume dijelova (da jest, vjerojatno bi se depresija kao bolest iskorijenila). Isto tako, kvaliteta pjesama kroz cijeli album nije konstantna.

    Ukupna ocjena je: odličan album za one kojima Jack Johnson preteško pada, a samo jako ugodan, no nebitan CD za ostatak publike. Iako, valja pripaziti na ovog momka: ako se pojavi neki njegov koncert na obzorju, mogao bi biti ugodno otkriće.

    Muziku podržava