Sudarili se ili brodolomili, 36 Crazyfists idu dalje

Postalo je jako pomodno svoj novi album fanovima opisivati kao ‘naš najbolji i najžešći album do sada!’ Koliko puta se to, realno, zbilja dogodilo?
No – događa se, barem djelomično.

36 Crazyfists, dugovječni metalcore bend s hladne Aljaske i jedan od najcjenjenijih na sceni, izdalo je svoj peti major album tužno nazvan “Collisions and Castaways“. Album nije njihov najbolji, ali definitivno će ga neke statistike postaviti na vrh liste njihovih najžešćih i najmetalnijih albuma.

Svoj melodični metalcore začinjen odličnim gitarama i jednim specifičnim vokalom odmaklim od tipičnog nježnog pjevušenja na refrenima doveli su do savršenstva na zadnjem albumu “Tide And Its Takers“, pa je teško bilo ovoga puta očekivati daljnju revoluciju. Iako oni kažu ‘ako bi ovaj album bio kraj benda, upravo ovako bih htio da zvuči!’

Sve je počelo sa singlom “Reviver“, podosta tipičnom pjesmom za njih i najbližom jednom 36 Crazyfists hitu. Nije vrh njihovog stvaralaštva, ali je bila dobra najava za album. Iako zadovoljavajuće, ostale stvari ipak su nekako ostale u magli. Svaka stvar ima svoju priču, međutim teško je pronaći nešto što ekstra odskače, kao što su odskakali stari hitovi “Absent Are the Saints”, “Skin and Atmosphere” i slične.

Recimo, “Mercy and Grace” je pravi filler, a “Anchors” je nedorečena i specifična samo zato što su opet pozvali goste. I to opet iste goste! Adam Jackson iz Twelve Tribes očito im je dobar frend pa je čovjek opet urlao s njima i kolegom pjevačem benda Plans To Make Perfect.

Osim solidnih “In The Midnights” i “Whitewater“, treba spomenuti dvije krajnosti koje su odsvirali. S jedne strane, tu je nešto najžešće i najmetalnije što su ikada snimili – “The Deserter“. Stvar na kojoj su dobrodošlicu pružili i guturalnim vokalima koje je odradio još jedan gost – Brandon Davis iz Across The Sun.

S druge strane, tu su mirniji trenuci, kojih ima na uvodu u album i potpunom laganom instrumentalu “Long Road To The Late Nights“. Tu je i svojevrsni nastavak na pjesmu “Only A Year Or So…” s prošlog albuma, jer je stvar “Caving In Spirals” zaziva i umornim drhtavim pjevanjem, i konstrukcijom i riječima “years go by and it’s what i’ve learned that no one’s getting out alive“.

Još jedna poveznica s ostatkom karijere je iznenađujući nastavak pjesme “Waterhaul II” koju su prvi puta odradili na albumu “A Snow Capped Romance”. Simpatična ideja i uobičajeni rezultat – original je uvijek original.

Možda je samo činjenica da inače na svakom albumu imaju barem 3-4 bombastične stvari ovom albumu na prvu ruku ostavila neku čudnu vibru, nekakav sitni dojam kao da su se kreativno umorili. No, i uz takve minuse, 36 Crazyfists snimili su brutalan i neloš album. Glavno da su i dalje tu…