Stranice iz tinejdžerskog dnevnika

Već preko deset godina velike diskografske kuće ponovno izdaju više desetljeća stare albume na poseban način: tako što albumu na CD-izdanju ponovno urede zvuk (popularno nazvano remastering), pridodaju nekoliko u pravilu nebitnih snimaka (obično raznih obrada), ponekad (ali samo ponekad) zanimljivih B-strana singlova te inferiornije verzije bitnih pjesama koje su često s razlogom ostavljene po strani.

U pakiranje treba staviti kakav kvalitetan esej iz pera neke poznate face koji će pohvalno govoriti o spomenutom albumu, grupi i autorima pjesama općenito, ubaciti par zanimljivih, rijetko objavljenih slika i sve skupa se ponudi po umjerenoj cijeni koja je u pravilu nudi puno kvalitetnije muzike nego što vi ponudite para.

Naša diskografska kuća s najduljom povijesti, Croatia Records, dugo se vremena prema bitnim albumima odnosila prilično maćehinski: relativno odnedavno možemo se prisjetiti kako su to zvučali Idoli i Animatori, imamo i “Paket aranžman” na CD-u skupa sa Šarlom i Orgazmom (Juhuhuhuuuu!!!!) dok je Azra ekspolatirana do granica iznemoglosti, praćena često Štulićevim povicima kako ništa od tih novaca ne ide njemu.

Bilo to istina ili ne, urednici u Croatia Recordsu su se potrudili, pa su u međuvremenu ponovo izdane diskografije Novih fosila iz vremena kada je Rajko Dujmić bio glazbeni kralj Mida, a također je objavljen i veći dio diskografije Miše Kovača, i to iz onog vremena kad je Mišo samo trebao zapjevati neku pjesmu na temu ‘izgubio prijetelje, ženu, psa, posao, listić iz kladionice’ pa da tisuće slušatelja bude pohrle kupiti njegove ploče. Tada je Mišo bio poznat samo kao izvrstan pjevač, a ne kao talentirani autor urnebesno blesavih izjava.

Paralelno s time, u izdanju kuće Hit Records ovih dana svježe je objavljen album Parnog valjka iz 1979. godine, “Gradske priče“. Pakiranje je prilično skromno, zapravo nemušta replika onog iz 1979. u dizajnu Mirka Ilića. Nema eseja, dodatnih sličica, bonus pjesama.

Nazovite me lijenčinom, razmaženim snobom i sakupljačem nebitnih podataka, ali stvarno me interesira tko je taj Zok, bivši član Valjka, koji uz Husa svira gitaru, barem kako se preziva, kad ima već tako lijep nadimak, sličan mojemu. Ni na službenoj stranici Valjka nikakvih informacija o njemu nema, a ni na Wikipediji. Našao sam prezime preko usmene predaje, Cvetković.

O tadašnjem Valjkovu basistu Zlatku Miksiću zvanom Fuma znam više iz svojih fragmentiranih sjećanja iz davne emisije “Crno-bijelo u boji” nego iz podataka sa službene stranice ili s albuma, dok je Ivan Piko Stančić pojavljivanjem u dokumentarcima o novom valu izbjegao tu zlehudu sudbinu dvojice nekadašnjih kolega.

Glavni autor Parnog valjka, Husein Hasanefendić Hus, jednom je rekao da je “Stranica dnevnika“, najpoznatija pjesma s ovog albuma, prvi pravi hit Parnog valjka. Svi argumenti za tu tvrdnju se vide na “Gradskim pričama”: to je jedina pjesma (i jedina balada na albumu, ostalo su sve brže stvari) koju poželite slušati više puta.

Na žalost, ostatak pjesama zadovoljava toliko da budu bonus pjesme na CD reizdanju maksi-singla “Stranica dnevnika”. To su uglavnom traljavo složeni tekstovi o uličnim tučama, spominjanje ženskih imena, uklopljeni u podjednako zanimljiva glazbena rješenja.

Tako “700 milja od kuće” ima riff koji neobično podsjeća na onaj od T. Rexa iz pjesme “Get It On”, a prvi stih “700 milja od kuće” ima dosta zajedničkog s frazom “Left the good job in the city” iz pjesme “Proud Mary”. Očito Hus ne voli kada se pjevaju stranjske pjesme na “Pjevanju sa zvijezdama” jer je iste previše slušao u svojoj mladosti.

Nadalje, obrada klasika Branimira Štulića “Jablan” zvuči žestoko i opasno poput lajanja pudlice na medvjeda. Dominiraju riffovi koji žele biti opasniji nego što jesu i od sličnih blues stilizacija će neke druge grupe (padaju mi na pamet Majke i Partibrejkersi) će ostvariti vidno zaokruženije i cjelovitije umjetničke domete.

Drugim riječima, iako sniman u skupim studijima u Milanu, album “Gradske priče” ostavlja dojam da je proizvod ograničenog benda kojem se greškom zalomila jedna velika pjesma, i koji će za godinu-dvije izgubiti ugovor s kućom, promijeniti stil i početi svirati po svadbama, odnosno, ne zvuče ništa bolje nego kao neki drugi bendovi kojima su se kritičari u nekim drugim vremenima (devedesete i početak ovog stoljeća) opako izrugivali (kao što se to radilo ili još uvijek se radi s Kojotima, Ramirezom ili Vatrom).

Ono što je zanimljivo jest kako je Valjak preživio te godine. “Gradske priče” je Valjku bio već treći album, i s izuzetkom “Stranice dnevnika” teško da je uočljiv zadovoljavajući napredak. Nekako u isto vrijeme će se pojaviti debitantski albumi Azre, Filma i Prljavog kazališta, oštriji, provokativniji, refleksivniji i s više humora od “Gradskih priča”.

Da je Valjak sada mladi bend i da u 2008. snimi ovakav treći album, bili bi već davno pokopani, ismijani kao netalentirani, s mogućnošću dobivanja gaža isključivo na vatrogasnim zabavama u selima ispod 78 stanovnika. Srećom, to nije (bilo) tako.

Kako će osamdesete ići prema svom kraju, Hus će oštriti svoje autorsko pero, Aki će činiti isto sa svojim pjevačkim sposobnostima, dok će Valjak ubacivati visokokvalitetni koks u svoj stroj i nadmašiti konkurenciju te zasluženo sjesti na prijestolje hrvatskog mainstreama. Čekamo dalje Valjkove albume. I malo bolje pakiranje, ako nije problem.