Što se pobogu dogodilo s Beirutom

Slušajući peti album Beiruta zapitate se što se pobogu dogodilo s bendom koji je dosad uvijek uspijevao napraviti dobre stvari i dati četiri izvrsna albuma koji su ih zapečatili kao originalne i zanimljive.

“Gulag Orkestar” je bio pravo otkriće i donio je mnogo lijepih pjesma koje su obilježile generaciju, kao i “The Flying Club Cup“. S trećim i četvrtim su malo smanjili brzinu, ali je i dalje to bilo to – poseban indie folk s jakom notom world musica i baroknog popa. Napravili su važne stvari u osvještavanju tog posebnog zvuka koji mami osmijeh na lice i donosi dobro raspoloženje. Peti album je jednostavno jako loš uradak koji je iskolažirao stari zvuk na potpuno ofucan način koji ne liči na Beirut kakvog poznajemo. Kao da su radili obrnuto proporcionalno od svega dosad i napravili album eto tek zato što su morali. Sve je to nekako iskrivljeno i zamagljeno zvukom koji je tek blijeda kopija onog najboljeg.I velika je šteta da je tako ispalo na kraju jer smo očekivali veliku stvar od benda koji nas je na to naučio.

Album je nastao, dijelom, kao refleksija na težak period u životu Zacha Condona, naime njegov razvod. I to se osjeti jer je sve prepuno melankolije, balada i limunada koje ne nose nikakvu težinu, nego se utapaju same u sebi bez glave i repa. Čak je i vokal karikatura starog Zacha. Ta iscrpljenost zbog koje je hospitaliziran čuje se na albumu i pjeva kao da nema nikakve snage i volje za životom.

Otvaranje je albuma čak i pristojno i očekujete takav slijed, no to se ne događa. “Gibraltar” i “No No No” su jedine uspjele i mogu se provući kao pošteno odrađene beirutovske stvari, ostalo je samo isprazno pjevušenje i naklapanje bez ikakve strasti.

Srećom pa je album kratak pa se ta nepogoda ne mora pretvoriti u slušačku agoniju.

Sredina albuma s “As Needed” i “Perth” je toliko promašena da ne možete vjerovati. Malo instrumentala, malo zavijanja i to je to. “Fener” i “So Allowed” su prave limunadice u kojima je onaj lijepi folk pervertiran u potpunosti.

Beirut je značio potencijal u početku i svakim novim albumom su to dokazivali, ali ovo što donosi “No No No” je veliko ne ne ne slušati. Ono što je preostalo je karikatura od lijepih trenutaka koje su donosili u svojim pjesmama. Bit će još Beiruta, nadajmo se i da će se iskupiti s novim albumom jer ovo je jednostavno neslušljivo.