Što je novo u državi Sjevernoj Irskoj?

Pa eto, u muzičkom svijetu ima jedan zanimljiv bend iz drugog po veličini grada grada Derrya koji, doduše, nije nov, s obzirom da postoji skoro sedam godina, koliko je prošlo otkako su ga osnovali gitarist Stevie McLaughlin i gitarist/pjevač Sean McBay.

No računa li se da mu je album “Purging The Past” donio prvo pravo pojavljivanje na široj sceni, gotovo pa bi ga i mogli nazvati novim.

Jednako kao i zbog činjenice da svira progresivni metal, što nije totalna novost, ali svakako jeste za sjevernoirsku scenu, otkuda uglavnom, ne i isključivo, dobivamo folk & rock izvođače. No zna se da muzika nema granica pa tako ne treba biti iznenađen da je ta zemlja dobila ozbiljnog predstavnika i u progresivnom metalu.

Progresivnom metalu koji je više nalik na Queensryche iz vremena “Rage For Order” i “Operation: Mindcrime” i pogotovo Fates Warning (album “Parallels”), dakle onih bendova koji su sinonim za taj podžanr postali daleko prije Dream Theatera, na koga se najčešće pomisli kad se nešto takvo spominje. Što znači da “Purging The Past” spada u melodičniju, dublje emocionalniju i psihodeličniju kategoriju progresivnih metal-bendova. Ponajviše zbog decentnih, duboko osjećajnih i profinjenih Seanovih vokala koji neodoljivo podsjećaju na Ray Alderove, no i instrumentalnih elemenata koji također znaju biti jako nježni i ‘oprezni’.

Isto tako, akustike, ali i cjelokupna sjetnija atmosfera odaju senzibilnost, ne i premračnost kompletnog izdanja u kojem se mogu prepoznati i utjecaji power-metala i hard-rocka, što znači da je set-lista sastavljena i od oštrijih, bržih, epičnijih i rastresenijih naslova.

Nasljednik “Tides Of Opiniona”, prvog albuma benda, najprije je snimljen u bendovskom aranžmanu, s drukčijim coverom i objavljen u veljači 2009. u Velikoj Britaniji, no zahvaljujući remixu, kojeg su isto radili članovi Sandstonea, te remasteringu Uwea Lulisa (Rebellion, ex-Grave Digger), materijal je dobio na uvjerljivosti i ‘svjetskosti’.

Ponajprije onoj gitarističkoj koja je napravljena po standardima prog/heavy scene, bilo da se radi o riffičnom izražavanju, u kojem ima i groovea, bilo o čistim, heavy/hard solažama. Dakle, album je, neovisno o tempu pjesama, dosta glasan, bistar i direktan, s dosta šarmantne energije, i lijep je i odmjeren za slušanje, mada refreni i nisu baš previše pjevni i pamtljivi.

A tempo pjesama u većem je dijelu baladni i srednjebrzinski, s nekoliko bržih i energičnijih naslova, koje predvodi progresivni/power “Sons of Carthage“, najelektriziranija i tehnički najizraženija pjesma na albumu. Brzinu, ali nešto jednostavniju konstrukciju, s nekoliko sporijih dijelova, nalik na Ratt, te miks Rayevih i Pearcyevih vokala, donosi i “D.O.A.“.

Brzi početak sa synthevima i jakim bubnjem, kao i umjereniji catchy-ritam skriva se u “Enigma“, a “Happy Birthday” pomalo iznenađuje nešto ‘težim’, mračnijim riffovima tipa Black Sabbath koji evoluiraju u mini thrasherske, ali i s malo lošijim pjevanjem koje donekle skrivaju jaki bubanj, riffovi i glasna solaža.

Zadnja stvar, “All Operations“, od nekoliko je baladnih naslova najjača, što zbog zamršenije strukturalnosti, što zbog izvrsnih akustika, najemocionalnije, najmelankoličnije atmosfere, ali i skladnih riffanja, a pogotovo akustičnog soliranja koje kao da dolazi iz Španjolske, a ne iz Sjeverne Irske. Atmosferski ugođajno jako joj slična, ali melodično kontinuiranija je “Karma“, a najhardrockerskija je “Hiding In The Shadows“.

Progresivi naklonjenija, s atmosferskim, neoprogresivnim keys izvedbama, jakim riffanjem i nekoliko izmjena ritma uvodna je “Anymore Lies“, a miks groove-riffa i clean-sola zanimljiviji je dio bržeg melodičnog naslova “Division“. Baš kao i Guns N’ Rosesu naklonjenije pjevanje u laganom naslovu “Y“.

Mnogo dobrih pjesama sastavljenih od mnogo dobrih elemenata donio je ovaj vrlo dobar album. Za kojeg se ne bi nužno mogli i morali vezati samo progresivni ljubitelji, jer on ima puno toga za ponuditi i onima koji nisu strogo ograničeni na njega.

Rock, hard-rock, heavy-metal, power-metal, sve se to može čuti u njemu i daje potrebnu širinu i (opravdanu) nadu njegovim autorima da će i oni svoje mjesto naći na prepunjenoj progresivnoj pozornici.