Stiže novo ledeno doba

To bi otprilike bilo nešto kao poanta priče devetog studijskog albuma Dimmu Borgira, s dodatkom da svaki kraj donosi novi početak.

A jedno od ključnih pitanja, koje se kao mračna sjena, mračnija od same
glazbe, nadvijalo nad njim bilo je kako će zvučati nakon što je došlo do
ozbiljne rekonstrukcije benda.

Točnije, nakon što su otišli, protjerani, izbačeni ili što li već, ICS Vortex i Mustis, čije su vokalne back izvedbe, odnosno klavijature sa sablasno-mračnim soundom iz najgorih noćnih mora bile neki od zaštitnih znakova zadnjih deset godina. Najveći broj ljubitelja benda takav razvoj situacije poprilično je šokirao i pretpostavljam da su mnogi novom albumu odavno ‘presudili’, uvjereni da neće biti dobar.Ipak, uza svo moguće i nemoguće poštovanje prema imenovanima, ne treba zaboraviti da je Dimmu Borgir i prije njih snimao velike albume, pa su sve procjene o tome kakav je, do trenutaka kad ga se čuje i dublje proanalizira, totalno preuranjene i neutemeljene. Čak bismo mogli reći ako ne bolje, što ovisi o osobnim procjenama i afinitetima, onda sigurno utjecajnije nego one s njima kao članovima postave.

U konačnici, odlasci i dolasci, odnosno promjene line-upova, u skoro svim su bendovima dio svakodnevice i koliko god u ovom slučaju, koji je i mene, moram priznati, dosta neugodno iznenadio, to bilo teško, nema druge nego prihvatiti ovu situaciju. Doduše, puno je teže nego u nekom drugom slučaju, jer Dimmu Borgir je imao desetogodišnji kontinuitet po tom ‘pitanju’, a velika, ogromna većina fanova počela ga je slušati baš u tom periodu i u takvoj ‘momčadskoj formaciji’, pa joj ranija događanja nisu baš nešto sa čime su živjeli i dio čega su bili.

Isključimo li, naravno, iz te priče bubnjare, koji su redovito bili ‘potrošna’ roba, i kojih bi bio mali problem prisjećati se svih koji su svirali i snimali albume. Baš kao i u ovom slučaju, s obzirom da je novo ime Darek Brzozowski aka Daray (Vader, Vesania, Crionics…), za razliku od “In Sorte Diaboli”, kojeg je odbubnjao Hellhammer.

Stariji fanovi benda ili oni koji ga duže prate, vratit će se u povijest i sjetiti se slučaja iz 1999. godine, kada su, nakon albuma “Spiritual Black Dimension” (na kojem se prvi puta pojavio dvojac s početka priče; Vortex je pjevao clean vokale kao gost, a Mustis kao novi član na klavijaturama donio soundu novu dimenziju) otišli Tjodalv, Nagash i Astennu.

Za njih se također smatralo da imaju veliki utjecaj i ulogu u bendu, pa su neki i tada tugovali i predviđali ‘krah’. No, bez obzira što su se mnogi stariji fanovi praktički ‘odrekli’ benda zbog dosta drukčijeg albuma od prijašnja tri, pogotovo prva dva, karijera mu je strelovito krenula uzlaznom putanjom.

Da više to ne prevrćemo, jer ionako ništa ne možemo promijeniti ma koliko mnogi to željeli, a Dimmu Borgir, s njime i obožavatelji i ostali kojima se sviđa to što radi, moraju skupa krenuti dalje. Neki će putem otpasti, mnogi ostati, neki novi se pridružiti, ali ovaj će bend, bez obzira na to kako prođe album, ostati ‘trademark’ black metala.

Iako je on sve manje klasičan black bend, to nema nikakve dileme, već dosta albuma i godina, iz koncepcija ovog albuma, svake njegove pjesme, black metalne karakteristike mogu se mjeriti u, barem, zadovoljavajućim količinama. Ne bih se baš previše zamarao time je li ovim albumom napravljen veliki ili mali odmak od stila kojim su krenuli, no činjenica da su neke stvari, ne nužno promijenjene, ali više ili manje naglašene nego prije, nije nimalo upitna.

Tako je ovaj album kao nijedan do sada symphonic, dosta heavy i gothic metal, na momente čak i ambijentalan. Također, puno je više sporijih i ritmova srednjih brzina, produkcija je više pompozna iliti raskošna, puno manje bombastična i ‘razbijačka’, čak i pomalo ‘preusiljena’, ispeglana, a atmosfera glečersko-ledena, zimogrozomorna, mračna, mistična, apokaliptična, dakle, uglavnom pesimistična. Nešto kao na “Death Cult Armageddon”. Ne isto.

Stoga će svi koji još uvijek ‘žive’ u vremenima albuma “For All Tid” i “Stormblast” albuma, od “Abrahadabra” vrlo brzo dići ruke, no oni kojima se već sam transformacijski period od “Enthrone Darkness Triumphant” preko (pogotovo) “Spiritual Black Dimension” dopao, a da se ne govori o zadnjim albumima, mogli bi biti zadovoljni. U kolikoj mjeri, e, to je već nešto o čemu bi se puno i dugo moglo diskutirati.

Album obiluje melodioznošću, refrenski dijelovi su prepoznatljivi, puno je različitosti među ritmovima sa čestim izmjena bez nekih pravila, s time da je omjer, već istaknuto, ipak više u korist srednjih i sporijih dijelova, iako i brzine, koju najčešće diktiraju blastbeatevi, te klizajući riffovi, ima u svim naslovima i u dostatnim količinama. Gitare su dosta ili skroz heavijanerizirane u solodionicama, s lijepim tonalitetima, dok su im riffovi mješovitog stilskog karaktera, heavy i black forme, s ponekim groove-thrash iskorakom.

Shagrathovi vokali i dalje su bijesni, nervozni i ljuti na sve i svašta oko sebe, ali i kooperativni sa zborovima i back izvedbama, a dosta je pjevanja i s dubljim tonalitetima, kao i onih na samom rubu naracije, uključujući, dakako, i nju.

Ono što je posebnost albuma, i to dosta jaka, naglašeno je opredjeljenje na orkestralije, čiji je objuam izrazito povećan i donosi epičnost u ogromnim, neograničenim, na momente i prevelikim količinama. Baš kao i teatralno-dramatičarske zborske arije mješovitog karaktera, dijelom nalik na ‘katedralske’, radi kojih se čak i postavlja pitanje angažmana back vokalista.

Takav omjer i ne čudi, s obzirom da je, nakon onog iz Gothenburga i Praške filharmonije, ovoga puta album sniman s KORK-om, norveškim radijskim orkestrom, te The Schola Cantorum zborom, u kojima je angažirano ukupno 89 ljudi, pa je sve te ljude trebalo nekamo ‘utrpati’.

Tako nešto je za sobom povuklo i naglašenije uporište u aranžmanima orkestralnog ‘profila’, koje je radio Gaute Storaas, dirigent spomenutog orkestra, isti onaj koji je aranžirao za “Death Cult Armageddon”, te ravnao orkestrom iz Gothenburga na “Puritanical Euphoric Misanthropia”.

I to u svakoj, ali baš u svakoj pjesmi, a jedino što ih razlikuje su upotrijebljene ‘količine’. A one se kreću u rasponu od dosta, preko puno, pa do jako puno. Drugim riječima, orkestralije su konstanta glazbene kulise, što je dobro, a i nije, jer se povremeno stječe dojam (pre)kompliciranosti, ali isto tako, nešto je moralo i malo ‘stradati’, odnosno zagubiti se u svom tom suzvučju klasičarskih elemenata.

To se u prvom redu odnosi na klavijature (Shagrath), koje više nisu onako ‘mrtvačke’, pune strahopoštovanja, s Mustisovim ‘potpisom’, već su više prilagođene kolektivizaciji, bez obzira što dobivaju zaseban prostor unutar naslova i što su jednim dijelom zadržale autonomiju, te neke karakteristike ranijih izdanja. Također, back vokali Snowy Shawa mislim da nisu dovoljno iskorišteni ili jednostavno ne odgovaraju ovakvoj koncepciji muzike jer negdje zvuče vrlo dobro, negdje – nikako.

Da znaju biti dobri, s dosta svoje prirodne dubine i turobnosti, najbolje se čuje u nekim pjesmama gdje su dobili više slobode, a radi se više o onima u drugom dijelu albuma. Dužeg od zadnjeg “In Sorte Diaboli” za nešto preko šest minuta, a razlikuje ih i intro, kojeg ovdje ima, a tamo ga nije bilo.

Premda su pjesme strukturalne, višeslojne, univerzalno ritmične, čak s dojmom kao da su slagane po nekim imaginarnim tablicama s pripremljenim formulama, čuje se da se radilo na njima, za jedan album takve koncepcije dosta se dobro mogu slušati. Naravno, to ne znači da su lagane, slušljive, pamtljive, ali nije da se baš treba prenaprezati da bi im se dokučio misterij. Ili bolje reći nije da su nešto na što se nije naviklo.

Tome možda pridonosi i pomalo ‘izlizana’ tematika, koja nije svojstvena samo blackerima, dok je priča s prošlog albuma bila je puno zanimljivija, pa je naprosto ,vukla’ muzički dio na sebe i za sobom. Ipak, ima i ova svoj misterij, koji počinje već od samog naziva albuma.

Naime “Abrahadabra” (slobodni prijevod je “Stvorit ću kako sam govorio”) je riječ iz Poglavlja III “Liber AL vel Legis” ili “Knjige Zakona”, koju je 1904. godine napisao poznati engleski okultist Aleister Crowley tijekom svog boravka u Kairu, a označava čarobnu formulu novog, postapokaliptičnog doba.

I da, “Abrahadabra” je tek drugi, nakon “Stormblasta”, album Dimmu Borgira, koji u svom naslovu nema tri riječi, a prvi koji je sniman u nekoliko studija u Norveškoj i Švedskoj, da bi sve to u Engleskoj posložio, odnosno izmiksao i masterirao, poznati Andy Sneap.

U simbiozi s mitološko-okultističko-katastrofičnim tekstovima, koji su i na tragu propasti jednog i stvaranja novog svijeta, je i naslovnica, čiji je autor (opet) Joachim Luetke, a na njoj je lice koje utjelovljuje dominaciju i snagu daleko izvan ovlasti čovječanstva.

Spomenuti intro imena je “Xibir“, svojevrsni prequel apokalipsi, sa svojom grmovitom, mračnom, kataklizmičkom, industrijaliziranom atmosferom, uz naglašeni ‘istup’ orkestra, a i zbora, trasira put kojim će se kretati album, a koji je dobrim dijelom iznesen. “Born Treacherous” je pjesma s dosta black karakteristika, sa sporijim početkom, kao i većina naslova, dupliranjem distorziranijih riffova, brzinskim solažama, nekoliko stadija blastbeata, više onako ‘borgirovskim’ klavijaturama, kaotičnijim srednjim dijelom, zborom koji djeluje više ‘crkveno’ i uklopio bi se možda bolje u zadnji album, kao i cijela atmosfera pjesme.

“Gateways” je najavni singl i najpoznatija stvar, a uz početni zbor, na kojeg se nadovezuju orkestralije, pa blastbeat, posebnost joj je žensko back pjevanje (Agnete Maria Forfang Kjolsrud), najprije u vrištećim (neko će sigurno reći u stilu Cradle of Filtha), a nakon toga i u čišćim varijantama s više osjećaja za prostor i okruženje u kojem se našlo, poput melodioznosti u solažama i sporijim orkestrom.

“Dimmu Borgir” je, osim po imenu, najzanimljivija pjesma jer dosta odstupa od koncepcije albuma, barem sa čisto ‘slušalačkog’ aspekta, a i spada u red najjačih. Naime, uz to što je u kompletu najmelodičnija i svakako najtečnija, od mješovito-zborskih ‘ojkanja’, pa preko utjecajnijih simfonijsko/zborskih dijelova, zaokruženosti melodija, sporijih dijelova s mirnim, ali dubokim pjevanjima i emocionalnim solažama, sve do cjelokupne atmosfere, nekako djeluje najviše gothic, bez obzira na vokale i klavijature i završni brži i žešći dio primjereniji blackerijadi.

Moram priznati da sam back pjevanje ozbiljnije upamtio tek u ponajboljoj pjesmi, “Ritualist“, koja započinje totalno ‘blacky-icy’ stilom, sa zavijanjem vjetra, naracijom i akustikom, a nastavlja s riffičnim ubrzavanjem, bržim refrenskim dijelom, hevijaneriziranim gitarama, malo zagubljenijim piano soundom, nekoliko izraženijih melodičnih dijelova, te zaista osvježavajućim, iako krajnje ozbiljnim, back pjevanjem, kombiniranim (i) sa spomenutim pianom.

“The Demiurge Molecule” je u početku ‘march or die’ pjesma, no dosta brzo ritam i snaga splašnjavaju, a karakteriziraju je i ‘borbenije’ orkestralije, jako puno ‘zboranja’ a i totalnog smirivanja prema kraju. “Renewal” je agresivna od starta, s dosta blastbeata, čistih solaža, upečatljivih mikseva vokal/riff, središnjom black formom s manjim izostankom simfonije, te s novim back pjevanjima, koji ovdje baš i nisu nešto bez čega se nije moglo.

Mirni, spori početak tek je puko zagrijavanje za dosta žestine i brzine u pjesmi “A Jewel Traced Through Coal“, u kojoj je ipak malo previše naglašena melodija, s nekako preočekivanim središnjim smirivanjem uz orkestar i zbor. Grmljavina, kaotičnost, naracija, počeci su složenije pjesme, ‘grandioznog završnog epa’, “Endings And Continuations“, sa svim spomenutim elementima, koja kroz naslov, a i završne stihove iz kojih ‘izbija’ riječ ‘Abrahadabra’, praktički objedinjuje album i s glazbene, a i s tekstualne forme.

Album koji je dosta dobar, energičan, bilo bi dobro da je agresivniji i konkretniji, no može se reći da je više-manje, čak u postocima nešto više nego manje, klasični Dimmu Borgir. Ili barem album s logičnim slijedom događanja.

I bez obzira što se nečega čuje više, nečega isto, a nečega manje ne bi trebao ‘uzdrmati’ fanovsku bazu ovog benda. Iako, siguran sam da će biti duboko razočaranih, a i duboko očaranih njime. Onih između vjerojatno najviše.