Stilski rastrgani kompromis s jazzom na horizontu

“Definitivno se vraćam jazzu“, bila je osnovna poruka i ideja intervjua što nam ga je Matija Dedić dao nedugo po izlasku vrlo dobrog diska “Visiting Bruxelles“.

Uistinu, CD interesantnog međunarodnog trija Dedića jr. predstavlja više nego solidan argument za ovakvu tezu: snimke s Rasinfosseom i Partmanom snažan su otisak liričnog hard bopa koji Dediću iznimno leži, tim zanimljiviji zbog neporecive ‘odlučnost’ da se odsvira i snimi upravo ono što glazbenici žele, bez obzira na kratkoću rokova koji su im stezali vrat.

Ovo jedinstvo duha i umjetničkog stremljenja osjeća se kroz čitavu ploču i čini je uvjerljivijom od većine domaćih jazz-radova u posljednje vrijeme. Zbog svega navedenog, prvi Matijin disk nakon ovakvog ostvarenja mogao se iščekivati s poprilično znatiželje.

Već na prvi pogled vidljivo je kako je “Life of Flowers” velika ploča – čak 19 snimki s tek nešto manje od 80 minuta materijala. No od povratka jazzu, odnosno nastavka ideje i rada u duhu albuma-prethodnika nije ostalo gotovo ništa.

Pokazuje to i popis suradnika, koji već i letimičnim pregledom daje do znanja kako je novo izdanje koncipirano kao svojevrsni presjek kroz sav Matijin glazbeni rad u posljednjih par godina, pri čemu su jazz-komadi u priličnoj defanzivi u odnosu na glazbu ostvarenu u suradnji s ‘rafiniranijim’ dijelom estrade (kolaboracije s Gibonnijem i Oliverom, “Impossible Life” s Leom Deklevom…).

Sama činjenica da je Matijino jazz-lice daleko prikrivenije u odnosu prema njegovoj ulozi jednog od najsuptilnijih suradnika čitave scene, ne može biti razlog za nezadovoljstvo čitavim albumom, osim kod nepopravljivih jazz-puritanaca, dakako. Problem “Life of Flowers” međutim leži u činjenici da disk bolje funkcionira kao pokazna lista suradnika u Dedićevoj karijeri negoli kao stilsko i atmosferom zaokruženo ostvarenje.

Ima tu svega pomalo, od vrhunskih vokalnih izvedbi što sjajno plešu na granici vrhunske pop-balade i jazza (“U registraturi” s Gabi Novak), solidnih vokalnih izvedbi jazz standarda (“Lush Life” s Massimom u beogradskom Sava Centru) i bezgrešno izrađenih šansonjerskih komada – koje bi Arsen zacijelo okrstio ‘šlageristikom’, premda u njegovom gostovanju s “Pijanistom” nema ama baš ništa šlagerskog – za razliku od kičastih suradnji s Ivanom Husar, Kristijanom Beluhanom ili Alenom Slavicom, koji znatno unizuju prosjek albuma.

Šteta načinjena miš-maš-pristupom tim je veća što disk sadrži i nekoliko veoma dobrih instrumentalnih komada, bilo da je riječ o piano soloskladbama (“Lu“, “Laura“) ili kraćim atmosferičnim komadima za film (“Opening“, “Impressium“).

Dojam je stoga kako bi ukupna impresija ploče bila bitno bolja da je nad materijalom provedena uistinu dosljedna i stroga selekcija materijala (dapače, čini se kako je to i jedini način da se, kod ovako stilski rastresitog materijala, oblikuje uistinu kvalitetan album).

Nažalost, selekcija je većim dijelom prilično dvojbena – pa tako čak ni izvedbe s Gibonnijem iz Kaštel Kambelovca i Opatije ne opravdavaju sasvim uvrštenje na ploču, budući da je riječ o skladbama koje već znamo napamet, a i obzirom da žive verzije “Tempere” i “I’m Sorry” (Oprosti) u boljoj verziji nalazimo na ranije izašlom Gibinom “acoustic:electric“.

Jednako tako, “Kad u te nestane mi vire” s Oliverom u Olympiji svakako je dokument o tome da je Matija s našim pop-bardom svirao te večeri u Parizu, no da li skladba sama ima kvalitetu za dugo čekani album? Čak i u slušateljski zahtjevnijem, instrumentalnom dijelu ploče nailazimo na neke nepotrebne poteze, kao npr. hibridnu verziju izvrsnog Matijinog jazz-bluesa “Last Exit” koji se u jednoj od svojih najboljih verzija pokazao upravo na “Visiting Bruxelles” pa nije jasno zbog čega ga, u bitno kičastijoj verziji (s klavijaturama koje oponašaju scat-singing!) donosi i ovaj album.

“Life of Flowers” se tako ukazuje kao još jedan umjetnički i stvarateljski kompromis našeg najtalentiranijeg i najpotkovanijeg jazz-pijanista, kojem posveta Dori Pejačević više služi kao šminka negoli umjetnički credo – jer skladbe iz plemkinjinog opusa u izvedbi s trijem Baraković-Šercar (Levačić), “Violet” i “Red Carnations“, iako su možda i najdorađenije i najbolje od svih ovdje prikupljenih (da ne velimo – popabirčenih!), ni na koji način ne obilježavaju album, već prije predstavljaju pozitivan eksces.

No, iako je osmi Dedićev album stilski i koncepcijski posve neujednačen i rastrgan, ne treba sumnjati kako će komercijalni odjek biti veoma solidan. U ovakvom stilskom nabacivanju svih mogućih dezena gotovo bi svaki prosječni pop-smooth-jazz konzument trebao naći nešto za sebe. Čak će i ljubitelji Gabi i Arsena imati barem dva svoja broja.

No oni koji Dedića juniora cijene prije svega kao istinski kompetentnog jazz umjetnika i koji vole “Visiting Bruxelles” uz sve njegove neušminkanosti, s punim pravom će zapitati – vraća li se (i kada) Matija jazzu?