Stidnice: Kandidat za najkraće izdanje godine

1, 2, 3, 4 i peri deri sljedećih nekoliko minuta. Tako bi bilo najkraće moguće opisati najavni EP Stidnica, pomalo mističnog benda o kojem se vrlo malo znalo do zagrebačkog koncerta u Močvari. Kako na žalost nisam pohodio taj koncert, meni je dobar dio tih nepoznanica i ostao, ali to je sad manje bitno.

Ako tražite jedno od najkraćih ovogodišnjih izdanja u nas, na dobrom ste mjestu jer “Zašto mucaš pišući” ima tek nešto preko devet minuta, a u tom periodu se smjestilo čak pet pjesama. One su najčešće između minutu i dvije, dok je posljednja dugačka skoro tri minute (uopće mi nije jasno kako su to dozvolili?!).

Inspiraciju na početak recenzije mi je dala uvodna skladba koje kaže jednostavno “1, 2, 3, 4…”, a nakon tog počinje punk vrtlog koji ima utjecaje i u drugim sferama glazbe. Tako su gitare često posložene da imaju nešto mutniji-sanjiviji zvuk, iako time nisu izgubili na britkosti. Ono što svakako jest minus jest da su takvim efektom zarazili i vokale, pa se njih dobrim dijelom uopće ne razumije što poručuju.

“Zašto nije dobro” je luda stvar , vrlo nabrijana s povremenim uplivom horor synthova, “Svi se žele igrat” je nešto tradicionalnija u kojoj izdominiraju refren i back vokali koji jednostavno pjevaju “uuuuu”, najpredvidljivija pjesma jest “Lucifer me čeka”, “Debele nas vole” je najlaganija, a mnoštvom različitih vokalnih urlika su dobili neuobičajenu atmosferu pjesme (nešto poput zvuka u zoološkom), dok najduža posljednja “Gdje su djevojke kad ih trebaš” nas vraća k bržem punk zvuku obogaćenom syntrhovima i britkim gitarama.

Nema tu neke logike, “Zašto mucaš pišući” je britak i brz punk album u kojem izdominiraju synthovi, dok se vokali jedva čuju. Zanimljiv je koncept gdje su sve ostavili u minimalnoj minutaži, pa album prođe brzo… Možda i prebrzo.