Starmali debitant

Najosjetljivija ‘vrsta’ u diskografskom zvjerinjaku su kantautori. Oni su nepredvidivi, osjetljivi, senzibilni, jedna kriva interpretacija i sve se ruši, pate i od kreativnih blokada, ne trpe timove stručnjaka, producenata, marketing, fokus-grupe, komercijalu i sl., ali opet, svjedoci smo da u najtežim trenucima, u najgorim krizama, upravo se najviše slušaju kantautori.

Tako je bilo u doba recesije tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je jad i čemer tadašnje Amerike opjevao Woody Guthrie, svjedoci smo da su previranja u SAD-u šezdesetih i sedamdesetih godina u svojim pjesmama opisivali Bob Dylan, Neil Young, Joni Mitchell, Joan Baez i Jackson Browne, između ostalih.

Bruce Springsteen je u osamdesetima šibao Reaganovu administraciju gore nego hrvatski predsjednički kandidati međusobno. I mi konja za trku imamo, tijekom devedesetih Arsen Dedić je u svojim pjesmama iznio više točnih dijagnoza hrvatskog društva nego svi sociolozi i psiholozi zajedno.

Vedran Mičetić je senzibilni kantautor iz Rijeke kojega više zanimaju ljubavne pjesme. Boli njega briga za to tko je na vlasti ili na koji je to način umrla Hattie Carroll. Politika ga nešto i ne zanima, socijalu ostavlja nekom drugom, ali svejedno u svojim pjesmama zna pobuditi zanimanje. Po zvuku nekako najviše podsjeća na radove Toma Pettya. Instrumenti su posloženi da se iz njih izvlači puno, a većina pjesama nakon više slušanja zvuči sve interesantnije.

“Odsjaj godina” ima sve kvalitete i nedostatke debi-albuma: neporeciva je Mičetićeva želja da se izrazi, njegov talent za sklapanje pjesama, originalnost i zanimljiv način gledanja na stvari. Na prvoj polovici albuma, koja je slabija od druge, jer je uniformiranija, dominira sjajna gitara Ivana Pešuta pa se na momente stječe dojam da je to Pešutova solo-ploča na kojoj je Vedran pisao pjesme i pjevao.

Vidljivo je također da je na nekim pjesmama Vedranu vokalna interpretacija nikakva. Ukratko, u tim trenucima momak zvuči kao stari deda na lijekovima protiv bolova. Zato druga polovica albuma izvlači stvar: u društvu instrumenata koji imaju prodorniji zvuk, kao što su harmonika ili violina, Mičetićeve pjesme dobivaju mnogo više boje i slike koje prezentira u svojim pjesmama dobivaju na jasnoći. Društvo ženskih vokala također bitno poboljšava stvar.

Uvjerljivo najveća nejasnoća jest zašto njegova diskografska kuća reklamira ploču izjavom da album odiše daškom osamdesetih. Riječ je o dekadi koja je, od svih perioda u pop-glazbi najmanje dobrog učinila upravo kantautorima (zbog forsiranja kompjutorske ‘slick’ produkcije), a s druge strane, album je izdan 2009., na kraju uzbudljive dekade koja je učinila popularnim toliko darovitih singer-songwritera: Cat Power, Norah Jones, Amy Winehouse, Ryana Adamsa, Sufjeana Stevensa, Bon Ivera, M. Warda, Bonnie ‘Prince’ Billya, a stari macani Bob Dylan, Bruce Springsteen, Tom Waits, pa i posthumno Johnny Cash su izdali vrhunske ploče. Dakle, umjesto da mladog čovjeka stavi u kontekst sadašnjosti, baca ga se u nekakvu prežvakanu nostalgičnu priču.

Za debi, “Odsjaj godina” nije loš album, ali često ‘drveni’ vokal te povremeno neprikladna zvučna rješenja ruše konačnu ocjenu.