Stari trekkie, novi album

Jedan od najvećih kompozitora današnjice, a ujedno i jedan od najfanatičnijih trekkija, 52-godišnji Mike Oldfield, u 33 godine djelovanja stvara 22. i dvostruki album “Light And Shade“. Čuven po gitari i softverskoj mašineriji nastavlja s istraživanjem glazbenog svemira gdje ne zaboravlja svoj trademark već evoluira u sintetičkim dionicama.

Svoj najveći uspjeh bilježi serijalom “Tubular Bells” (Tubular Bells I, II, III i 2003.) – prema kojem ga znaju i oni koji ga ne znaju. Naime, glazbena tema kultnog “Egzorcista” je upravo njegovo maslo. Jedan veliki redatelj je na pitanje razlike između američkog i europskog filma odgovorio kako je američki film lijep, ušminkan, zabavan, ali te ostavlja praznim. Europski film je neprivlačan, težak – ali ostavlja dojam, razmišljaš o njemu. U glazbi, europski film je Mike Oldfield. Nikako nije zabavan, na momente težak, ali nadasve ispunjavajući.

Oldfield već dugi niz godina gaji prepoznatljiv zvuk…ili taj zvuk gaji njega. Bilo kako bilo – dosta ljudi ga svrstava u atmosferičnog rokera ili nekakvog new age povuci-potegni elektroničara. Ali istina je da je on izvan (ili iznad?) toga. Mike je žanrovski emigrant gdje je emigrirao još krajem šezdesetih napustivši matični bend Whole World (art-rock).

Prvi CD – “Light” bi trebao biti pozitivan, lakši, ali kod Oldfielda je i najpozitivnija stvar soundtrack za rezanje žila. Propaćeni umjetnik je nakon 20 godina šok terapije napokon izjavio kako se osjeća zdravim i ponosnim na jedan album. Dok prvim CD-om istražuje chillout, drugi bi trebao biti malo mračniji. Dakako, drugi CD – radnog imena “Shade” je mračniji? Pa, nije mračniji od prvog. Ali nema tu ni svjetlosti. Sveukupno gledajući – album je divan. S punim značenjem te riječi (božanstven). Božanstveni new age. Eto mu žanra.

“Our Father” je pravi Oldfield gdje ističe svu gitarističku osebujnost. To je pravi Oldfield. U nekim segmentima prejednostavan (klavijature i ritam), ali jednostavan s razlogom. Melodija mu je važnija od gubljenja u prašumama beatova. Zanimljiva “Sunset” djeluje kao podloga Gibonni-Stefanovski priči. Poetični instrumental. Koliko god to zvučalo paradoksalno. Za one toplijeg srca Oldfield predstavlja “Romance“. Latino numero koji je obrada jedne lijepe stare pjesme. Ima tu i “X-Filesa”. “Slipstream” neodoljivo podsjeća na naslovnu temu Marka Snowa.

Dvostruki CD uključuje i software U-Myx koji omogućuje nadobudnim DJ-evima vlastite remixeve četiri stvari s albuma: “Quicksilver”,”Our Father”, “Slipstream” i “Angelique”. Ako je ‘ko probao Traktor, Fruity Loops ili štogod slično, mogao bi se gadno razočarati. U naumu da potaknu kreativnost potakli su podsmijeh. U opisu stoji da je korištenje softvera ‘jednostavno’.

Prefrazirat ću to: ‘Korištenje softvera je jednostavno besmisleno’. Miksanje je ograničeno na pojačavanje i stišavanje pojedinih instrumenata kao i paljenje-gašenje pojedinih dionica.(!) Iskusni tim iza Mikeovih leđa ne bi smio propuštati ovakve patke. Čak i neke hrvatske lokalne ‘zvijezde’ sa svojim karaoke albumima djeluju profesionalnije. Sreća njegova što je genije!

No, Oldfieldu ovo nije prvi izlet u multimediju. Virtualne igrice “Tres Lunas” i “Maestro” (Oldfield Interactive Ltd.) zapažene su virtualne avanture podložene Mikeovom glazbom. Dijelovi tih dvaju igara su i inspirirale novi album: “Tres Lunas” (“Our Father”) i “Maestro” (“Sunset”).

Zaključno, album je odličan. Skladan zbor čete instrumenata. Melodije zbog kojih i najtvrđi smekšaju, ali to sve smo toliko puta čuli. Mike Olfield je…Mike Oldfield.