Stari dobri Iron Maiden

    4312

    Iron Maiden

    Death On The Road

    Datum izdanja: 29.08.2005.

    Izdavač: EMI / Dallas Records

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Wildest Dreams
    2. Wrathchild
    3. Can I Play With Madness
    4. The Trooper
    5. Dance Of Death
    6. Rainmaker
    7. Brave New World
    8. Paschendale
    9. Lord Of The Flies
    1. No More Lies
    2. Hallowed By Thy Name
    3. Iron Maiden
    4. Journeyman
    5. The Number Of The Beast
    6. Run To The Hills

    Nedavno sam na dva ili tri mjesta pročitao kako Iron Maiden više nije zanimljiv jer se ne mijenja. Istina, nije pisalo točno tim riječima, ali one izrečene imale su takav smisao. OK, to je točno. Stil ove grupe nije se puno mijenjao unatrag više od četvrt stoljeća koliko postoje, premda se našlo nešto albuma koji su malo odstupali od ustaljene koncepcije.

    Poput “Somewhere In Time”, “Seventh Son Of A Seventh Son”, “The X Factor” ili pak “Virtual XI”. Ali u suštini, Iron Maiden je cijelo vrijeme svirao dotjeranu inačicu NWOBHM, čiji je uostalom i jedan od glavnih utemeljitelja.

    No, okrenimo sada priču. Što bi se desilo da se Iron Maiden prilagodio modernim trendovima i medvjeđom šapom opalio šamarčinu metalu, kao što je to recimo, napravila Metallica sa svojim ultrasramotnim “St. Angerom”, na kojem se može čuti sve osim prave Metallice s kakvom su generacije odrastale. U tom bi slučaju mnogi vrlo vjerojatno rekli: “Pa šta je sad ovo? Nema nikakve veze s Iron Maiden”. I to bi isto bilo točno.

    Povodeći se takvim, nedaj Bože ostvarivim pretpostavkama, ja se ipak priklanjam velikoj većini fanova koji poštuju Maidene kakvi su bili, jesu, i nadam se, biti će dok postoje. A baš se iz tog razloga ne može ništa novog reći za ovaj, sedmi po redu live album. Ništa novog, ali zato dosta toga dobrog.

    Muziku podržava

    Idalje im je glavna odlika besprijekorna kvaliteta pojedinačnih instrumentalnih izvedbi, među kojima po tko zna koji puta treba izdvojiti Daveove i Adrianove (ima li gdje i Janicka) dvostruke gitarističke solo dionice – blizance, u kojima se oni međusobno nadopunjuju, ali i jedan od drugoga naizmjenično preuzimaju solističke obveze.

    I dok Nicko i dalje plijeni svojom bubnjarskom jednostavnošću, a Steve svira kao da je izmislio bas gitaru, nad bendom, ali i publikom opet dominira neprikosnoveni Bruce Dickinson, kojeg je možda i najbolje opisao jedan posjetitelj pretprošlogodišnjeg koncerta u Velikoj Gorici rekavši: “Ovaj bi čovjek i najlošiji bend učinio najboljim.”

    Nakon ovih razmišljanja, red je da se napokon dotaknemo i onog najvažnijeg; izbora pjesama. Koji me, da to odmah kažem, nije previše impresionirao. Ne računajući naslove sa zadnjeg albuma, koji su za koplje bolje odsvirani od ostalih. Bez obzira što se radi o ponajboljim pjesmama u cjelokupnoj karijeri grupe, čini mi se da su “Wratchild“, “The Trooper“, “Fear Of The Dark“, “The Number Of The Beast” ili “Run To The Hills” već pomalo dosadni i istrošeni.

    Ili pak “Hallowed By The Name“, koju sam zadnji puta u kvalitetnoj izvedbi s izvornim solažama čuo u kolovozu 1984. godine na koncertu u Ljubljani. A to je, moram priznati, bilo jako davno. Upravo taj dio set liste označavam kao najveću zamjerku cjelokupnom materijalu, tako da se “Can I Play With Madness” nameće kao istinsko osvježenje.

    Znam da je bendu koji iza sebe ima 13 studijskih albuma nemoguća misija složiti set listu koja bi svima odgovarala, ali vjerujem da bi više pjesama s albuma “Killers”, “Piece Of Mind” ili “Powerslave” zadovoljilo puno veći broj ljudi nego ove ovdje, koje su sastavni dio gotovo svih albuma uživo. Pa tako i ovog, snimljenog u prosincu 2004. godine u Westfalenhalle Areni u Dortmundu, a održanog u sklopu “Dance Of Death Tour“. Koji je, usput rečeno, ali ne i nebitno, poprilično dobro isproduciran. Točnije, vjerodostojno prenesen na ovaj medij.

    Da više ne duljim, završit ću recenziju slijedećom preporukom: ‘Svi koji misle na način iznesen u samom uvodu, trebali bi ovaj album izbjegavati u širokom, dubokom i visokom luku. Dok bi ga oni koji žele i dalje slušati Iron Maiden na kakvog su naučeni, obvezno trebali imati na policama’.

    Nije bolji od “Live After Death” ili “Rock In Rio”, ali je svakako vrijedan nabavke.

    Muziku podržava