Stare navike teško umiru

Samo nekoliko mjeseci nakon relativno prosječnog EP-a “Eric Burdon & The Greenhorns”, ovaj je legendarni prvoborac britanske invazije objavio prvi pravi autorski album u gotovo deset godina.

2004. objavio je posljednji takav album “My Secret Life”, dok je 2006.
izašao “Soul of a Man” koji je ipak sastavljen pretežito od tuđih blues
pjesama. Početkom 2013. Eric Burdon je konačno objavio album na kojem njegovo
ime može stajati samostalno. I ponosno.Još u prvoj polovici šezdesetih, kad je postao opsjednut bluesom, R&B-om i Bo Diddleyem, Burdon je u Newcastleu postao dijelom benda The Animals koji će već drugim singlom “The House of the Rising Sun” zauvijek ući u legendu. The Animals su bili jedan od rijetkih bendova sredinom šezdesetih koji su se mogli nositi s popularnošću Stonesa, The Beatlesa i The Beach Boysa. Možda to mogu zahvaliti i svom originalnom izrazu u kojem je bilo više bluesa i R&B-a nego u svim drugim bendovima britanske invazije zajedno.

Nažalost, Burdon je s početkom hippie faze rock glazbe pretjerano dobro upoznao LSD i tako postao jedan od brojnih glazbenika kojima je droga upropastila autorski izričaj u najboljim godinama. Očigledno da mu je zdravlje ostalo jer nedavno je prešao i sedamdesetu, a još je uvijek iznimno vitalan. No u drugoj polovici šezdesetih, nakon raspada originalnih The Animalsa, Burdon je, u naponu snage, objavio nekoliko ispodprosječnih albuma, ako ćemo biti blagi. ‘Spasilo’ ga je nekoliko remek-djela napisanih u to vrijeme poput “Sky Pilot”, “When I Was Young”, “San Franciscan Nights”, “Monterey”, “Good Times”…

Početkom sedamdesetih nakratko je imao plodnu suradnju s grupom The War, a u posljednjih 40-ak godina Burdon je sudjelovao u raznim projektima, duetima, uz relativno konstantno izdavanje novog materijala koji se gotovo nikad nije mogao mjeriti ni sa čime što je radio s The Animalsima.

Konačno je Burdon ove godine izdao album koji ide u red najboljih njegovih izdanja u ‘post-Animals’ razdoblju. Vratio se blues rocku, s dodatkom nekih žešćih hard rock riffova i, naravno, jednu pjesmu posvetio Bo Diddleyu. Bez toga ništa od Burdona.

Retro štih koji se proteže kroz cijeli album nimalo ne iznenađuje. Burdon se očigledno vratio sve do šezdesetih, uz minimalnu modernizaciju zvuka. Dovoljno je čuti pjesmu “River Is Rising” u kojoj se Burdon još jednom nameće kao najveći afroamerički blues glas među svim bijelim rockerima. Moguće da je “27 Forever“, inače daleko najbolja pjesma na albumu, posveta jednom od njegovih najboljih prijatelja Jimiju Hendrixu, dok je jasno o čemu govori “Bo Diddley Special“. Još 1964. snimio je prvu posvetu ovom legendarnom pioniru rocka, a zanimljiva je priča o tomu kako se nikad nisu uživo upoznali, unatoč velikom respektu koji su osjećali jedan za drugog.

Pred kraj albuma nalaze se još dva dragulja: vrlo lijepa balada “Medicine Man” i “Invitation to the White House“, u kojoj Obami jasno poručuje kako opustiti političku situaciju u Americi. Još 1965. Burdon je napisao i otpjevao predivnu bluesersku pjesmu “I’m Going to Change the World” u kojoj pjeva “No more black or white, no more left or right“. Malo se toga promijenilo u ovih 50 godina.

Pomalo iznenađuje vitalnost ovog albuma. Čak 50 godina nakon prvih singlova Burdon je u stanju izbaciti album na kojem bi mu mogli zavidjeti i glazbenici kojima bi on mogao biti ne otac, već djed. U dvije godine varaždinskog Radar festivala Burdon je 2009., zajedno s Manic Street Preachersima godinu ranije, održao pravu lekciju Santani i posebno Dylanu kako bi jedan koncert trebao zvučati i izgledati.

Uzevši u obzir godine Erica Burdona (71), ovaj album možda označava kraj diskografske karijere ovog blueserskog hipija. Ukoliko je to tako, oprostio se na jedan stvarno odličan način: napisavši posvetu Bo Diddleyu, Hendrixu, ali na neki način i sebi. 50 godina rocka, bluesa, psihodelije, funka, utjecaja na glazbenike poput Springsteena i čovjek još uvijek ne staje. Tko zna, možda ovo nije ni blizu kraj njegova dugog i plodnog puta u kojem su ga uvijek pratili blues i rock’n’roll…