Stara dobra bijela zmija još uvijek jako stišće

Dvije velike želje imao sam prije nekoliko godina kada sam čuo da se Whitesnake ponovno okuplja. Prva je bila ta da se više ne raspada, a druga možda i malo čudna – da ne snimi novu studijsku ploču. Jedna od njih još je ‘na životu’, a druga mi se nije ispunila, obzirom da su David & Co. napravili upravo ono što nisam baš želio, a niti za time previše patio.

Naravno, ta moja želja nije bila bazirana na sumnji u Davidove skladateljske mogućnosti, već nekako poučena iskustvom i brojnim primjerima u kojima bendovi, koji su se nakon dugo vremena vratili, kao da nisu shvaćali da je prošlo dvadesetak (ili koja manje) godina i da sada vrijede neka druga pravila.

Tako su se snimali novi materijali koji su najčešće bili stroga, maksimalno ograničena ‘reciklaža’ starih i kad ih je čovjek slušao, stjecao se dojam kao da su se njihovi autori probudili nakon što su godinama bili ‘zamrznuti’. Otprilike kao da gledamo film “Zauvijek mlad” s Mel Gibsonom.

Iako, istina, dobra ‘reciklaža’, barem ona u muzičkom smislu, zna zvučati prihvatljivo, najčešće mi je ostajao gorak (s)ukus u ušima (i ne samo u njima). To je bio i jedan od glavnih razloga što sam se gotovo pa bojao staviti ovaj disk u player, i to barem jedno tjedan dana nakon što sam ga dobio.

Usprkos tim ‘strahovima’, ipak sam ga napokon krenuo preslušavati i doživio, pa gotovo da mogu reći, pravi šok. Ali onaj u pozitivnom smislu. Novi album Whitesnakea je, za hard rock okvire, jedno izvrsno ostvarenje, koje će, vjerujem, mnoge, baš poput mene, i više nego ugodno iznenaditi.

Ovo je pravi, melodični, žestoki, ‘muški’ hard rock, koji se u nekim gitarističkim dijelovima ‘stapa’ s heavy metalom. S time da su do izražaja došli i Coverdaleovi afiniteti prema bluesu i folk rocku, no o tome nešto kasnije.

Uz to, stari ‘mag’ pjeva skoro pa bolje nego ikada, a sveukupna, već spomenuta žestina, energičnost i goropadnost na jako su visokom nivou. Začudo, ovaj album uopće ne djeluje istrošeno i iznošeno, već naprotiv, dosta svježe i rashlađujuće.

Očito je da je potpuno nova, u odnosu na Davida mlađahna ekipa, udahnula veliku količinu modernističkog ‘make upa’.

Pogotovo se to odnosi na Douga Aldricha, koautora, ali i njegovog kolegu Reba Beacha, čije su zajedničke gitarističke izvedbe jedan od zaštitnih znakova albuma. Istovremeno, moram reći da se zadržala autohtona, nepovrediva originalnost i unikatnost Whitesnakeovog sounda.

Ovaj bismo album tako mogli, da malo približimo onima koji su upoznati s ranijim ostvarenjima, ali i onima koji možda nisu, nazvati spojem s “Ready An’ Willing”, “Slide It In”, te naročito s “1987” i “Slip of the Tongue” albumima.

Vjerujem da će sada većini biti jasnija okvirna formula po kojoj je rađen. Istina, na njemu se ni u kom slučaju ne mogu naći ‘gigant-pjesme’, kao što su recimo, “Fool for Your Loving”, “Blindman”, “Love Ain’t No Stranger”, “Is This Love” ili “Now You’re Gone”, no nije da nema onih koje će izazvati posebnu pozornost. Preciznije rečeno – nije da se nema čime pohvaliti.

Sigurno će biti onih koji će prigovoriti da sve to nije dovoljno, jer albumu nedostaje originalnosti i(li) inovativnosti. Ja bih rekao da je originalan čim je Whitesnakeov, a kada bi bio inovativan, onda to ne bi bio Whitesnake.

A da jeste pravi Whitesnake, dokaz je i taj što se unutar set-liste od 11 pjesama nalazi šest klasičnih hard rockerskih melodično/himničnih, ali i snažnih, direktnih kompozicija, zatim su tu tri balade, jedna je pjesma hard/bleueserska, a jedna ‘folky’ nastrojena.

Tako se stječe dojam, ustvari ne da se stječe, nego tako i jeste, da se ovdje radi o podosta raznovrsnom, nejednoličnom i zanimljivom albumu. Ipak, moram reći da za moj ukus u generalnom prosjeku ima malo previše melodičnosti (“All For Love“), pogotovo one refrenske, a malo ipak premalo klavijatura (Timothy Drury). No to je tek moje mišljenje i nije strogo pravilo, pa ga ne treba uzimati ‘zdravo za gotovo’.

Kao i ono da su dvije najbolje pjesme na albumu “Best Years” i “Good to Be Bad“, tipične bendovske brze i jasne hard rock himne, s vrlo utjecajnim i istaknutim, hevijanerki nastrojenim solodijelovima, te općenito gledajući, čvrstom, snažnom i kompaktnom instrumentalnom ‘kulisom’ s izraženijim ulogama bubnjeva (sada Chris Frazier, ranije Tommy Aldridge).

Od tri balade, nekako najdojmljivija i svakako ‘najwhitesnakeovska’ je “All I Want All I Need“, s nešto više klavijatura i basa (Uriah Duffy), uzdignutijom atmosferom i finim, laganim riffovima i solažama. “Summer Rain” generalno je laganija, s dosta akustika i smirenog, osjećajnijeg pjevanja.

U hard ‘n’ blues pjesmi “A Fool in Love“, David je dokazao da se ne odriče svoje velike ljubavi – bluesa. Možda bi korektna, ne i sto postotna, bila usporedba s “Ain’t No Love in the Heart of the City“, Blandovim coverom sa “Snakebite” albuma iz 1978. godine.

Folk je također bio (i ostao) jedna od Davidovih inspiracija, što dokazuje treća ‘laganica’ “‘Til The End of Time“, koja u svojim akustičnim izvedbama dosta ‘miriše’ na country i nekako mi je najosjećajnija, skoro pa i najtužnija. Dodam li svemu iznesemo izvanrednu produkciju, a prije toga sam trebao reći i besprijekornu aranžiranost, ispada da je ovaj album jedno od dva-tri najugodnija iznenađenja u dosadašnjem dijelu godine.

Naravno, nikako ne mogu, a niti pa želim reći, da mi nije drago što se to dogodilo. Točnije, što je jedanaest godina od zadnjeg (“Restless Heart” (1997.)) i skoro dvadeset od zadnjeg odličnog albuma (“Slip of the Tongue” (1989.)) David Coverdale smogao snage, volje, i što je najvažnije, inspiracije, da napravi materijal koji bi u njegovoj kompletnoj karijeri možda i trebao zauzeti jedno od značajnijih mjesta.