Standardno beskompromisan spoj deatha i grinda

Napalm Death neosporna je metal institucija koja diktira pravila ekstremne metal scene već gotovo tri desetljeća. Ukoliko se čak i netko slabije upućen u rad ovoga benda osvrne na impozantan niz od trinaest studijskih, te tri live albuma, da ni ne spominjem gotovo neizbrojiv niz ostalih izdanja (EP-a, split albuma, DVD-a), lako će uočiti kako među ovom gomilom materijala gotovo ne postoji pjesma koja se iz bilo kojeg razloga može nazvati slabijom od ostalih.

Upravo je to ono što je Napalm Death još jedanput ponudio na svom najnovijem albumu, “Time Waits For No Slave“. Četrnaest novih pjesama jednostavno su ono što je vjerojatno svaki od milijuna fanova ovoga benda i priželjkivao – više od pedeset minuta standardno beskompromisnog spoja death metala i grindcorea.

Sve je tu: distorzirane gitare, razjareni, dobro poznati vokal Barneya Greenwaya, velika doza brutalnosti i agresivnosti te, naravno, još veća doza oštrih političkih stavova i britkih društveno-političkih kritika. Ipak, teško može konkurirati radovima iz najboljih dana benda.

No, krenimo redom. Prva pjesma na albumu, “Strong Arm“, od prve sekunde razara ušne bubnjiće prvenstveno vokalom, koji je, uvjetno rečeno, izgubio tek mrvicu od svoje žestine s legendarnih klasika iz devedesetih, kao što su, da nabrojim samo neke, “Harmony Corruption”, “Utopia Banished” ili “Inside The Torn Apart”.

S druge strane, ovaj album nema ‘ono nešto’ što bi ga izdignulo iznad spomenutih izdanja. Riječ je o samo još jednom prosječnom albumu, međutim, u slučaju benda čija karijera na sebi nema niti jednu mrlju, pojam ‘prosječan’ istovjetan je pojmu ‘dosta kvalitetan’.

Novi Napalm Death svakako je bliži death metalu nego grindcoreu, no to im, naravno, nitko ne može zamjeriti, budući da je kombinacija ova dva žanra koju ovaj bend nudi, slobodno se može reći, poprilično unikatna i specifična.

Takvi su i trenuci kada gitara Mitcha Harrisa dostiže svoje nove vrhunce, kao u uvodnom dijelu pjesme “Diktat“, a kako se taj motiv kasnije ponavlja kroz pjesmu, čini je jednom od najinteresantnijih na albumu.

Posebno je zanimljiva i naslovna pjesma “Time Waits For No Slave“. Tome bez sumnje najviše pridonose promukli, prigušeni vokali koji su, izvodeći refren, posve kontrastni Barneyevom bijesnom pjevanju.

“On The Brink Of Extinction” pjesma je koja tijekom refrena pomalo podsjeća na razorniju verziju The Haunted, što zapravo itekako govori u prilog ovome bendu kao izvođačima koji se ne ustručavaju u svoju glazbu ukomponirati neke naizgled manje spojive elemente. Uz to treba obratiti pozornost i na odličan rad bubnjeva u drugom dijelu pjesme, a ni gitara ne zaostaje za njima.

Gledajući album u cijelosti, teško se oteti dojmu kako je drugi dio albuma nešto bržeg tempa u odnosu na prvi, što se, primjerice, na mahove jako dobro osjeti u pjesmi “A No-sided Argument“, počevši od činela na početku pjesme, preko blastova u sredini, pa sve do završne solaže.

Ova je odlična pjesma, ako se promatra s druge strane, savršen ‘školski’ primjer glatkog ubacivanja sporijih dijelova zahvaljujući kojima pjesma zvuči nekako zaglušno i teško, a još uvijek žestoko. Ovakvi su trenuci u prvom redu ono što ovaj album čini donekle sličnim njegovom prethodniku “Smear Campaign” (2006.), makar je on, ako se gleda kao cjelina, stilski najbliži odličnom albumu “The Code Is Red… Long Live The Code” (2005.), no za razliku od spomenutoga pomalo mu nedostaje ‘catchy’ trenutaka, što se poglavito odnosi na gitare.

Taj je nedostatak ipak dosta dobro ispravljen tijekom zadnje pjesme “De-evolution ad Nauseum“, koja je svakako najupečatljivija pjesma na ovome izdanju, a njenoj izvrsnosti ništa manje ne pridonose ni razarajući pozadinski vrisci već spominjanog gitarista Harrisa.

Sve u svemu, “Time Waits For No Slave” nikako nije album koji nećete moći prestati slušati. On ponajprije predstavlja još jednu kariku u dugom lancu karijere Napalm Deatha, ali ne i onu ključnu, najčvršću kariku koja drži na okupu sve ostale.

Ovaj će se album gotovo sigurno svidjeti svima koji vole zvuk kakav se mogao čuti na “The Code…“, dok bi ga ona druga skupina fanova, koja je odrasla na klasicima poput njihovog prvijenca “Scum” (1987.) slobodno mogla i zaobići.