Stadionski folk za one što ne znaju u što to vjeruju

Drugi album britanskih folk indiejanaca Mumford & Sons otvara naslovna stvar “Babel” koju krasi energičnost i čvrst karakter primjeren poruci kako unatoč vlastitim slabostima i životnim preprekama treba ostati uspravan, neslomljiv.

Ponadao sam se da bi i ostatak albuma mogao biti u takvom dinamičnom
stilu koji podsjeća na akustični punk-folk kakav izvodi Chuck Ragan i
ekipa iz The Revival Toura.Međutim, početni zanos i intenzitet iz pjesme u pjesmu opada, te album kako odmiče nažalost postaje sve zamorniji. Pritom nije problem u tome što Mumford & Sons ne pokušavaju ponoviti formulu prve pjesme, već što ne pokušavaju gotovo ništa drugo. Naime, većina pjesama dizajnirana je tako da se postepeno penju do klimaksa s masivnim, slojevitim zvukom koji se sastoji od žestokog trzanja akustičnih gitara, brzog zvečećeg bendža, zbornog pjevanja, gudala, klavira, itd. Problem je što unatoč svih tih slojeva zvuka, ili baš zbog njih, nakon nekog vremena stječete dojam da cijelo vrijeme slušate jednu te istu pjesmu.Na jarunskom nastupu Arcade Fire čuo sam više ljudi kako prigovaraju otprilike da Arcade Fire imaju sve te divne instrumente na bini, ali se nijedan ne izdvaja, ne čuje zasebno, već su svi združeni u zajednički zvučni zid. Ako vam se takav zvuk ne sviđa, neće vam se svidjeti ni “Babel“. Na ovom albumu instrumentima također nije ostavljen prostor da dišu, da sami negdje odlutaju, nego su čvrsto vezani u jedan snop. Dio zasluga za takav zvuk vjerojatno pripada producentu albuma Marku Dravsu koji je također producirao Arcade Fire, te Coldplay – još jedan bend s kojim bi se dalo povući paralele kad je riječ o Mumford & Sons.

Unutar omota albuma nalaze se sličice s nastupa Mumford & Sons u velikim dvoranama, s bliještećim reflektorima i tisuće ruku fanova u zraku. I to je dokaz da je folk kakav sviraju Mumford & Sons namijenjen za velike prostore, festivale i skupno pjevanje.

No nije glavni problem albuma što ovo nije folk kakvog ga tradicionalno zamišljamo – kao muziku koja se svira na ulici ili u malom kafiću. Glavni problem je što vas pjesme ne hvataju. Pjevanje je energično, glasnice se kidaju, što bi trebalo naglasiti emotivnost stihova koji govore o ožiljcima, pobjedi, odluci da se bude ono što jesi i slično, no stihovi cijelo vrijeme ostaju lagano distancirani i artificijelni. Nikad se ne specificira koji su to točno ožiljci, koga ili što se to pobijedilo i što to točno jesmo, te vas zato nekako sve to pretjerano ne dira. Kao da Mumford & Sons žarko žele u nešto čvrsto vjerovati i nešto bitno reći, ali ni sami ne znaju u što to vjeruju i što vam to žele poručiti.

Možda upravo u tome leži tajna njihove popularnosti – njihova publika kao i oni pripada generaciji kojoj fali vjere, pa makar u idealističke zablude.