Šta je meni ovo trebalo?!

    1530

    Lemon Jelly

    '64-'99

    Datum izdanja: 31.01.2005.

    Izdavač: Fury Records / Dallas Records

    Žanr: Elektronika

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. ’88 AKA Come Down On Me
    2. ’68 AKA Only Time
    3. ’93 AKA Don’t Stop Now
    4. ’95 AKA Make Things Right
    5. ’79 AKA The Shouty Track
    6. ’75 AKA Stay With You
    7. ’76 AKA The Slow Train
    8. ’90 AKA Man Like Me
    9. ’64 AKA Go

    Fred Deakin i Nick Franglen su duo Lemon Jelly. Karijeru su počeli na vlastitoj etiketi Impontent Fury sa tri ‘limited-edition’ singlice, da bi kasnije potpisali za XL i te tri singlice pretočili u album “Lemonjelly.ky”, inače dobar album, koji se jednako zasnivao na njihovim autorskim sampleovima kao i na njihovim autorskim beatovima. Ukratko, ovo je bilo autorsko djelo.

    Ista stvar se desila i sa njihovim predzadnjim albumom “Lost Horizons” koji je između ostalog osvojio i Mercury nagradu 2003. godine te bio nominiran za najvažniju britansku nagradu Brit Awards iste godine. Kako su ova dva albuma bila (više-manje) autorska, došao je red da, kao i svi elektronski producenti, malo pokradu ideje od nekih drugih izvođača. Tako da album, ‘oštroumno’ nazvan “’64-’99” sadrži samplove i isječke pjesama koje datiraju između te dvije godine.

    Otvarajući album suludim introm u kojem se čuje glas Harringotna dok se prisjeća određene godine i odmah s početka shvaćamo da nisu bili kadri niti intro napraviti bez uporabe tuđe ideje. Loše. Prva pjesma na albumu se zove “’68 AKA Only Time” i sampleovi za nju su ukradeni iz pjesme “If I Only Had Time” dok je beat i sve ostalo ‘njihovo’. Kombinirajući rock distorziju na gitari, vokal iz navedene pjesme i mizerno loš breakbeat beat Lemon Jelly ostaju na pokušaju da naprave hit i nečim spektakularnim zadive publiku. Opet loše.

    Muziku podržava

    Prilično isto se dešava sa pjesmom “’93 AKA Don’t Stop Now” u kojoj ponovo koriste samplove iz pjesme “Waterfall” i u kojoj predstavljaju nešto svježiju formu breaksa tako da su se čak potrudili i malo poradili na bass dionicama, no čitavoj pjesmi značajno nedostaje ona energija koja joj je potrebna za osnaživanje čitave pjesme i njeno eventualno plasiranje na plesne podije, no svejedno takvo što i nije za očekivati od pjesme koja se uvelike bazira na loše ‘efektiranom’ vokalu i akustičnom sampleu koji se monotono ponavlja kroz pjesmu stvarajući tako zvuk koji bi se mogao nazvati lošom kopijom Mobyjevog zlatnog doba.

    Pjesma “’95 AKA Make Things Right” u kojoj koriste sample iz pjesme “Before You Walk Out Of My Life”, a kojeg su već na mnogo inovativniji način iskoristili Gideon i Rob H u svom tech-house singlu “Don’t Hold Back” zvuči također prilično ne ispirirajuće jer su napravili u jednom prilično ne inteligentnom tonu. Naime, uz spomenuti vokalni sample, Lemon Jelly koriste lagane udaraljke i nabrijavajuće pjesme da bi stvorili jednu konstantnu ‘dizalicu’ koja nikako da eksplodira tako da je rezultat svega ovoga prilično razočaravajući.

    Koristeći sample iz pjesme “Slow Train” u svojoj pjesmi zbilja ‘originalnog’ imena “’76 AKA Slow Train” rade jednu od rijetkih interesantnih pjesama na ovom albumu. Kombinirajući lagani breaks zvuk sa već spomenutim sampleom i odličnim scratchom izgradili su pjesmu prepunu funky breakova, zanimljivih elemenata i raznih ritmova poput breaksa, housea i big beata. Možda najzanimljiviji segment ove pjesme leži upravo u scratchanju i ‘cut-up’ tehnici vokala i njihovom odličnom tehniciranju sa istim da bi tako uz korištenje istog sa raznim synthovima stvorili atmosferu koja zvuči kao da se svaki beat i sample lomi sa drugim. Uistinu izvrstna pjesma.

    Pjesma “’64 AKA Go” zatvara album u ambijentalno-električnoj atmosferi u kojoj se isprepleću različiti utjecaji izvođača poput Osamu Kitajime iz doba “Beyond The Circle” albuma (po ambijentalnoj noti) kao i njihovog ponovnog igranja sa scratchom da bi na kraju dobili pjesmu koja se zanimljivošću može mjeriti sa prije spomenutom “’76 AKA Slow Train”. Zanimljivo je preklapanje dosta brzog breaks ritma i prilično spore synth linije kao i funky bass linije da bi se stvorila inteligenta fuzija u kojoj je glavni fokus stavljen na ambijentalnost pjesme i pojačavanje njene dinamike ritmom. Zanimljiv i uspješan eksperiment koji se može podići i pokazati kao jedan od uspjeha ovog albuma.

    No, unatoč velikom užasu kojeg nam je priredilo slušanje ovog albuma (čast izuzecima) Lemon Jelly su nam poklonili jednu bonus pjesmu. Koristeći ukradeni vokalni sample, uz njega koriste dosta glasne i pravilno ne podešene ritmove te synthove da bi stvorili pjesmu na čiji je mastering netko potpuno zaboravio. Naime sve u pjesmi zvuči preglasno, bass linija bruji kao luda, a da ne pričam o kicku čiji istovremeno tupi i kreštavi zvuk nikako ne mogu izbaciti iz glave. A kad se svemu tome još pridruže distorzirane gitare koje se nikako ne uklapaju u ovu pjesmu čitava pjesma potpuno pada u vodu.

    Lemon Jelly su nam podarili svoj dosad najveći promašaj. Za razliku od albuma “Lost Horizons” u kojeg su izgleda ukomponirali sve ono što ih je inspiriralo godinama, Lemon Jelly rade kolektivno samoubojstvo ovim albumom. Ne samo da su pokrali sve samplove za sve pjesme, nego još nisu imali niti ideju kako ih iskoristiti. Uz povremene nalete inspiracije koji se emantiraju kroz pjesme poput “’64 AKA Go” i “’76 AKA Slow Train” skoro da su i napravili nešto, no kronični nedostatak inspiracije kojeg nije uspjela isčupati niti potraga za istom u drugim pjesmama rezultirala je ovim albumom. Šteta, nije im ovo trebalo!

    Muziku podržava