St. Vincent: Interpretacija kao igra

St. Vincent glazbeni je kameleon i na svakom novom albumu donese novu priču, stil i koncept. Na aktualnom je albumu odlučila otputovati u sedamdesete, uzeti najbolje i prilagoditi to svome glazbenom izričaju. Ne samo da je pokazala koliko ima sluha za različite glazbene žanrove, nego je i svoju interpretaciju toga vremena upakirala u zavodljivo ruho koje će privući i one koji je dosad nisu slušali, dok će starim fanovima samo potvrditi svoj status glazbenice koja zna pozitivno iznenaditi. “Daddy’s Home“ album je retro štiha, hommage jednom glazbenom periodu i gradu, s eklektičnim numerama koje se međusobno razlikuju, što daje albumu na raznovrsnosti, a sve ih prožima zajednička nit odvažnosti i kulerskog pristupa bez opterećenja hoće li se ikome svidjeti.

Annie Clark hrabro je pristupila ovom albumu, izlažući svoju intimu na neopterećen način, svjesna koliko može od toga dobiti ukoliko bude autoironična i samosvjesna u pristupu samoj stvari. Referentna točka albuma izlazak je njenog oca iz zatvora nakon presude za financijske malverzacije i način na koji je to utjecalo na samu glazbenicu. Tata je kući hoće reći ne samo da je Clark prihvatila situaciju bez srama i odlučila o tome napraviti album, to ujedno znači da je figura oca sveprisutna u izgradnji identiteta. Vraćajući se u sedamdesete vraća se očevim mladim danima i glazbi koju je on slušao i s kojom je ona odrasla. Kao zrela osoba koja retrospektivno promatra taj period Clark svjesno prihvaća ulogu kćeri i igra se s njom na zabavan, ali duboko ispod toga sloja i na tužan način.

Kroz reference na slavne glazbenice poput Tori Amos, Nine Simone i ostalih ta igra postaje ozbiljnija i glazbenica kroz vizuru žene propituje odnos prema glazbenicama i način na koji su tretirane. Svjesna da je nemoguće izbjeći žensku perspektivu pristaje na propitivanje obrazaca koji su je doveli do toga. Uvodna “Pay Your Way In Pain”, u kojoj se spominje i sram, odličan je izbor za otvaranje albuma jer svojim retro zvukom u modernoj produkciji pokazuje svu raskoš koja će uslijediti. Vokalno je također versatilna numera i Clark zvuči opušteno, samopouzdano i zaigrano. “Down And Out Downtown” s natruhama soula tematski skreće u intimnije sfere koje će još produbiti naslovna “Daddy’s Home”. Na njoj se Clark igra vokalom, zvuči senzualno i nonšalantno, a opet asertivno. Na albumu se našla i balada “Live In The Dream”, koja ponajviše podsjeća na starije St. Vincent stvari.

“The Melting Of The Sun” ponajbolja je numera s albuma odličnog ritma, s odličnim pratećim vokalima koji upotpunjuju pjevanje o glazbenim ikonama poput Joni Mitchell, Nine Simone i Tori Amos. Ova je numera važna ne samo zbog ovih referenci. U njoj se propituje osobna uloga glazbenice: But me I never cried / to tell the truth I lied, bez rezerve i iskreno. “Down” je opet drukčija na svoj način  ̶  s beatovima i gitarom koja zvuči onako kako Clark želi, a to je da se što manje primijeti. Prateći vokali opet pridonose bogatstvu same numere i željenom efektu retro stila. “My Baby Wants A Baby” eklektična je i tematski govori o majčinstvu a inspirirana je hitom iz 80-ih “Morning Train (Nine to Five)” Sheene Easton. “Candy Darling” pjesma je o legendi njujorške underground scene koja je bila muza The Velvet Undergroundu i Andyju Warholu. Platinasta perika koju Clark nosi hommage je upravo njoj. Iako “Daddy’ Home” referira na neka stara vremena, zvuči moderno i svježe. St. Vincent još je jednom uspjela donijeti novu priču i prodati je pametno, na svoj poseban i uvijek zavodljiv način.