Srpsko iznenađenje (ovog puta pozitivno)

Zbilja je lijepo kad vas netko ugodno iznenadi. Radi li se o nekoj sitnici koju vam netko pokloni, ili vam šef dođe i javi da stiže stimulacije – svejedno je. A muzika je ta koja iznenaditi može u oba smjera. Puno očekujete od nečega, dobijete smeće, ili nemate pojma što vas čeka i dobijete ugodnu šamarčinu, nakon koje sa srećom okrećete i drugi obraz.

Rare je primjer kod kojeg se ne može reći ‘očekuj najgore, nadaj se najboljem’ jer ništa nisam ni očekivao niti se ičemu nadao. Očito najviše šansi imaju upravo oni koji ulaze na mala vrata.

Srpska petorka složila je album koji sam nekoliko puta poslušao i shvatio što žele reći rečenicom: “Ne bazira se ni na jednom žanru jer ako muzikom pokazuješ sve što osjećaš, svrstavanje pod jednu određenu vrstu muzike značilo bi da si prema 99% onoga što nosi život krajnje ravnodušan, ili nemaš svijest o tome.”

Dečki su složili album, i ne samo album nego cijelu ideju oko benda, na način da su zbilja pomiješali moderni rock (na granici metala), puno funka (posebno bas gitara), jazz atmosferu i povremene drum ‘n’ bass igrarije.

Već spomenuti bas, osim očekivane funk pretpostavke, svojom virtuoznošću dosta često podsjeća na Primus ili čak žešći One Minute Silence (“Screams at Noise“), gitare tu i tamo uključe distroziju (“Premosti“), ali većinom skaču oko svega u clean varijantama ili povremenim atmosferičnim dijelovima. Bubnjevi se šuljalju oko svega i igraju se s prog rock ritmovima.

Vokal je specifičan radi činjenice da se radi o dosta jednostavnim dionicama i stilu koji se odlično uklopio u pomalo ludu muziku prepunu amplituda. Sve to događa se i na engleskom i na srpskom.

Pokazatelj smirujućeg dijela benda je odlična ljepuškasta jazzy stvarčica “Mirrors” s klavijaturama i gudačima pa sam se sjetio i nekog lakšeg unplugged Jamiroquaia.

Tri stvari su te koje su mene posebno zaokupile i na njima leži kvaliteta i uzbudljivost ovog albuma. “Only Progression Within” s laganim vokalom preko basa u stilu metal luđaka Mudvayne i s dosta promjena ritma, “Zrno” je pitomi metal-rock-grunge koji se razvija u hardcore vokal, pa malo post rock atmosfere i sve skupa zapakirano u zanimljiv nu-nešto zvuk, a zadnja je devetminutni ep “Efil” s prog-rock riffovima, ponekim urlikom, žešćim i laganim dijelovima.

Rare me ugodno iznenadio i tome nema pogovora, jer se vidi da dečki spavaju sa svojim instrumentima i mogu odsvirati sve što im je prolazilo glavom. Njihov zvuk se ne mora nešto posebno opisivati, jer ovdje ima svega, ali ne na naporan, razbacan i kaotičan način. Jednostavno, za svakog po nešto, a sve skupa jako dobro paše.