Sputñik: Solidna nostalgija na new wave

Ako tražimo neki bend koji je pretjerao u dužini pimplanja po albumu tako da sve bude točno onako kako su si oni zamislili, novosadski Sputñik bi mogao biti jedno od rješenja pitalice.

Sputñik je nastao 1999. u Sremskoj Mitrovici, a raspao se par godina nakon toga. Potom je 2008. frontman Žikica odlučio obnoviti bend u Novom Sadu i lagano je priča počela dobivati konture. Četiri godine kasnije došao je prvi singl “The Drinkable World”, a čak šest godina nakon i album prvijenac “A Memory of Fire”.

“A Memory of Fire” je hommage ’80-ima i svim mogućim post-punk/synthpop bendovima. Da ih počnem nabrajati, vjerojatno bi mogao potrošiti pola stranice, pa ću istaknuti samo one najbitnije, a to su prije svega New Order, Depeche Mode, Joy Division, Pet Shop Boys i njihovi srodnici, iako tu ima i Duran Durana i takvih.

Znači, “A Memory of Fire” odiše onim mračnijih i boljim dijelom ’80-ih, dobar dio pjesama je vrlo nabijen plesnim ritmovima, ali za razliku od post-punk revivala koji su taj zvuk prebacili u novi milenij, Sputñik je ostavio zvuk točno onakav kakav bi bio u ono vrijeme, a jedina razlika je u produkciji koja jasno daje do znanja da je ovo moderan album, a ne neka izgubljena ploča od prije nekoliko dekada.

Uvodna “It Is All The Same And Yet It Is Not” donosi tu nabrijanu atmosferu ranih New Order, a sljedeća “A Perfect Mistake” tek se neznatno razlikuje, ponajprije u uvodnom gitarskom rifu, dok ostatak pjesme ponovno odlazi duboko u povijest. S takvim uvodom smo jasno dobili do znanja čime će se bend zabavljati na albumu, a pjesme svoju hitoidnost baziraju na jakoj dozi synthova.

U cijeloj priči nekako bih još volio istaknuti “A Parallel” koja zvuči poput najvećih hitova već više put spomenutih New Order, “The Drinkable World” ima dašak LCD Soundsystema s njihovog prvijenca, a album završava s nekoliko pjesama koje su srodnije Kraftwerku (najbolji primjer “Missile Defence System”).

Kada neki album radiš ‘stoljećima’ jasno je da on mora zvučati dobro. Ako ne bi tako bilo, tad nešto sigurno ne bi štimalo s tim bendom. Ipak, u slučaju Sputñika, nailazim na jedan osnovni problem – koliko god je dobar album, ovo bi bio hit album prije tridesetak godina, a u današnje vrijeme je pitanje koliko mu ima smisla.

Jasno je da je bend odrastao na new wave bendovima (kao i mnogi iz tog vremena), ali ipak živimo u 2018. kad samo kopiranje uzora nije jedino što može proći. Da je izdan u ono vrijeme, vjerujem da bi “A Memory of Fire” mnogi proglašavali revolucionarnim i odličnim. Danas, to je samo jedna solidna nostalgija na ondašnja (glazbena) vremena.