Špurijus: Gažerski punk rock

Kad izdvojiš sukus karijere Špurijusa, dolaziš do bitne činjenice – bend postoji 20 godina i tek sad su izdali svoj prvijenac. Ok, nije to baš pravi prvijenac, ali…

Često imamo priliku vidjeti da ekipa prijatelja roka po svojem neobazireći se na ništa okolo. Tako vjerujem da je situacija i sa Špurijusom, pa zato grade karijeru malo po malo te nakon 20 godina objavljuju tek prvi službeni album. Prije tog su bila dva demo albuma, a niti jedna pjesma s njih nije ‘posuđena’ za ovaj album, neke su štoviše nastale pet minuta prije ulaska u studio tako da možemo slobodno reći da ovo nije pravi prvijenac koji se kuhao u glavama godinama.

Možda u tome i jest glavni problem albuma jer se vidi da je bend već izgrađen u svojem stilu, ali nešto nedostaje, neke posebne energije koja bi osvježila pjesme, odvela ih u neku novu dimenziju. Ovako sve djeluje kao da su pjesme rađene po šablonama iskusnih glazbenika kojima se više ni ne da otkrivati nove stvari nego recikliraju ono što najbolje znaju. U slučaju albuma “Masovni ukus”, to je tek niz prosječnih punk rock pjesama koje nemaju snage postići išta više od toga da postanu kultne u uskom okruženju prijatelja benda.

Kao i svaki punk rockeri, tako i Špurijus obrađuju prave teme te ponekad baš pogode, ali sterilna atmosfera cijelog izdanja jednostavno ne istakne te dobre elemente, pa sam tako malo jače zatitrao tek pred kraj albuma kad su se zaredale pjesme “Kaucija” i “Monah“.

“Masovni ukus” je daleko od masovnog ukusa, to je tek jedan slabašan punk rock album kojem nedostaje mnogo toga da bi postao dobar. Ponajprije, u studiju nije uopće uhvaćena energija koju bi jedan punk rock album trebao imati, pa mi sve to djeluje kao odličan primjer kako bi trebao zvučati gažerski bend koji će zatvoriti motorijadu u 3 ujutro. Možda malo grubo zvučim, ali jednostavno je to tako…