Spori start, daleki doseg

Sugestivan trubadur francuskog imena Bon Iver (i čita se Bon Iver s naglaskom na e) što znači dobra zima je prije snimanja ove ploče imao sve samo ne dobro. Raspao mu se bend koji mu je puno značio, i otišao u neku kolibu u američku Nedođiju na tri mjeseca s ciljem da hibernira i da se po mogućnosti zbroji.

Hranio se srnetinom koju bi ulovio, tu i tamo bi ga posjetio otac, a značajan dio dana ne bi radio ništa. U povjerenju rekli bismo, puko je kao kokica.

Muzika i riječi su upravo takvi, puknuti, napukli, razvaljeni, rastureni. Stručnjaci bi rekli da je to minimalistički pristup, oni malo manje učeni bi rekli kao da mu nešto fali u glavi.

Autor osobno, Bon Iver alias Justin Vernon kaže da su se pjesme jednostavno dogodile i da nije išao u kolibu da bi snimio album, nego da se malo sabere. Okolnosti u kojima se album dogodio objašnjavaju prvo njegovu izuzetnu fokusiranost i ujednačeno visoku kvalitetu, a drugo njegovu hermetičnost i ultimativnu introvertiranost, i treće, potpunu izdvojenost od svih dominantnih trendova s Bonnie Prince Billyem kao najbližim srodnikom.

Da ove pjesme netko svira na ulici, plaćali bi mu da prestane svirati. To su disonantne stvarčice na akustičnoj gitari, na prvi pogled bez melodije, bez velikog refrena za zborno pjevanje, neušminkane, s malo trubača, elektronike i primitivnom ritam sekcijom.

S pjesama se cijedi sagorjelost, nesigurnost, neprilagođenost na nove okolnosti, a vokal se muči s lijepim pjevanjem kao Gruzija s Južnom Osetijom. Većinu vremena je u prvom planu ne pretjerano ugodan falset koji je upravo pojeo porciju meda, tako da ne samo da se čuje pjevanje, nego i pročišćavanje grla.

Ipak, i u takvim, škrtim uvjetima čarolija se dešava i sa svakim narednim preslušavanjem otkrivaju se novi slojevi emocija i ideja. Bitne stvari su tu, sjajne pjesme, izvedba i puno, puno srca.

Slušanje ove ploče u žurbi, u mp3 playeru kad idete kroz bučan grad je kao držanje najfinijeg sladoleda u pećnici na 250 stupnjeva. Zato ne iznenađuje što se ploča popela do nimalo obećavajućeg 181. mjesta na američkoj listi albuma. Ali i to je čudo ako se uzme u obzir da je album počeo kao samoizdata ploča otisnuta u 500 primjeraka.

Netko jako dobar s izvrsnim glazbenim ukusom u diskografskoj etiketi Jagjaguwar se zagledao u Justina Vernona i konvencionalna distribucija je mogla početi. Teško je zamisliti kako bi se ta ploča promovirala, definitivno ne po stadionima ni dvoranama, čak niti po klubovima, eventualno po dnevnim sobama napaćenih introverata s mogućnošću bježanja u WC ako ih je strah kontakta očima.

Ako u vašim prodavaonicama nema ovog CD-a (a vjerojatno nema, te možda provedete sat vremena s prodavačem uvjeravajući ga da nije CD Bon Jovia nego Bon Ivera), a vi se svejedno želite upoznati s ovom iznimnom pločom, počnite s downloadom sljedećih pjesmama: “Skinny Love“, “Blindsided“, “For Emma“, “Re:stacks“.

Često se diskografske kompanije optužuju da forsiraju isfabricirane izvođače, no u ovom slučaju to nije tako. Svaki cent od prodanog CD-a su zaslužili i Bon Iver i njegova etiketa jer iz albuma “For Emma, Forever Ago” frca visoka kvaliteta.