Spoon “Lucifer On The Sofa”: Moderni rock klasik, deseti put

    7338

    Spoon

    Lucifer On The Sofa

    Datum izdanja: 11.02.2022.

    Izdavač: Matador

    Žanr: Alternative, AOR, Art-Rock, Indie Rock, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Held
    2. The Hardest Cut
    3. The Devil & Mister Jones
    4. Wild
    5. My Babe
    6. Feels Alright
    7. On The Radio
    8. Astral Jacket
    9. Satellite
    10. Lucifer On The Sofa

    Posljednjih 25 godina Spoon su gradili zaista iznimnu karijeru, izdajući 10 studijskih albuma koji su svi stisnuti u uskom prostoru između fantastičnog i apsolutno genijalnog, te zasluženo postali jedno od ključnih, elitnih indie rock imena. No, nešto što ponekad muči i mene i neke moje glazbeno opsjednute prijatelje i ne da nam mira unatoč njihovom sasvim pristojnom komercijalnom uspjehu, posebno u rodnom im SAD-u, jest sljedeće: zašto više ljudi ne voli Spoon? Odgovor nismo pronašli, ali mnogi će reći da je to zato što je sva karizma benda sadržana isključivo u njihovoj glazbi, jer nitko od njih, pa ni sam frontmen Britt Daniel, nema nekakvu prštavu, svjetlucavu ili šljokičastu osobnost koja će na njih privući neku dodatnu pažnju, sve što bend radi u vizualnom smislu također je podređeno glazbi, od cover arta do video spotova, a o njihovim privatnim životima ne znamo praktički ništa.

    Nitko tu nema zabavljačke sposobnosti i modni ukus kao Brandon Flowers iz Killersa, nitko nije kul kao Julian Casablancas iz Strokesa, nitko ne partija, zavodi i vodi bitke s drogom kao Pete Doherty iz Libertinesa, nitko nas namjerno ne zbunjuje kao Jack i Meg iz The White Stripes, nitko čak nije ni na istoj introvertnoj, anksiozno depresivnoj valnoj duljini s generacijama modernog doba kao što je to Matt Berninger iz The Nationala, da navedem samo neke primjere iz kanona njihovih suvremenika. Nadalje, čini se da nekako nisu usklađeni ni s vremenima i trendovima – primjerice, “riješili” su post-punk na svojim najranijim albumima, prije negoli je krenuo veliki revival koji je lansirao hrpu novih bendova.

    Muziku podržava

    Iako je zbog svega toga put do njihove glazbe otežan i nekako zaobilazan, jednom kad vam ipak uspiju upasti u zvučni prostor, nema šanse da ne ostanu – sama glazba ima osobnost koja osvaja, a trendovi su nebitni jer njihovi albumi najvećim dijelom imaju bezvremensku auru, neovisno o nekim njihovim trenutnim inspiracijama. Ista stvar se s nevjerojatnom konzistencijom i kontrolom kvalitete ponavlja i na ovogodišnjem, desetom po redu, “Lucifer On The Sofa”, albumu koji još jednom pokazuje koliko su inovacija i dobrih ideja sposobni proizvesti bez da i u jednom trenutku postanu eksperimentalni, uvijek stvarajući unutar klasične rock postave i unutar klasičnih r’n’r okvira.

    Tamo gdje su prethodnici “They Want My Soul” i “Hot Thoughts” rješenja tražili u poigravanju elektronikom, synth-popom i psych-rockom, “Lucifer On The Sofa” vraća se samim korijenima, ne toliko Spoona, koliko rock glazbe – Daniel se nakon godina provedenih u New Yorku vratio u rodni Austin u Texasu, grad koji je poznat po jakoj sceni, a koja mu je u počecima benda i bila glavna inspiracija. Za bend to znači vraćanje u period classic rocka, pronalaženje inspiracije u radovima The Who, Led Zeppelin, Rolling Stonesa, Kissa, kao i veterana te bogate teksaške scene. Također, kaže Daniel, pjesme su i nastale na način na koji su nastajale u samim počecima benda, dok su vježbali za nastupe po barovima i klubovima u okolici Austina – najprije su jednostavno svirali kao bend, da bi kasnije zajedno oblikovali i dotjerali pjesme, što im daje jednu novu, žestoku, sirovu, glasnu i ogoljenu snagu.

    Album tako otvaraju poprilično netipično, moćnom obradom “Held” Smoga, ranog pseudonima Billa Callahana, u kojoj njihova neumoljiva, oštra ritam sekcija i žareći, probadajući gitarski riffovi gotovo bolno naglašavaju intimnost i ranjivost potrebnu da bi s nekim uspostavili zaista značajnu vezu. U nastavku, nema pauza i nema stanki ni za udah – Spoon nikad ne troše vrijeme i uvijek svoje pjesme pakiraju u kvante čiste energije – “The Hardest Cut” je buntovna himna s gotovo ska-punk ritmom i kratkim virtuoznim gitarskim solom, “The Devil And Mister Jones” šeće između bluesa i funka, istovremeno portretirajući naslovnog dilera drogom, koliko i njezine korisnike: “This world is fragile, we’re aware/Quite acutely/And I know all he wants/A chance to prove it/Absolutely/Mr. Jones”, reći će ovdje Daniel svojim sažetim, gotovo lakonskim, vrlo direktnim, ali nikad do kraja otkrivajućim pjesničkim stilom.

    Za sredinu albuma mrvicu će pomaknuti nogu s pedale gasa, no emocionalni učinak neće izostati u nešto nježnijem balansiranju gitara i klavijatura u “Wild” i “My Babe”, koje će nas upozoriti da ne zaboravimo da postoji i nešto više od robovanja modernom besmislu: “I was reminded every measure/Riding trade winds, buried treasure/ I got on fine with modern living/But must I be such a citizen?/And the world, still so wild, called to me”, kao i na najjednostavniju, najbanalniju istinu da je i ljubav ono što tu besmislicu čini mnogo podnošljivijom: “Let our hearts beat the time/Let the love go on and on”. U nastavku, poletna, popistična i zarazna poput pjesama koje evocira, “On The Radio” će uspješno maskirati usamljenost koju je Daniel još u djetinjstvu “ubijao” slušajući glazbu i spikere na dobrom, starom radiju kao poveznici s vanjskim svijetom, što je navika koje se teško riješiti, i koju mnogi mrvicu stariji ljubitelji glazbe i mrzitelji tišine zasigurno dobro poznaju.

    Gotovo u potpunosti akustična, atmosferična, prigušena, meditativna i apstraktna “Astral Jacket” savršeno je pozicionirana u ionako gotovo savršeno sekvencioniranom albumu, kao priprema za dva završna, udarna Spoon klasika – “Satellite” je moćna, dramatična ljubavna balada koja izvlači najbolje i iz Danielova vokala i iz njegovog songwritinga, dok je “Lucifer On The Sofa” njezino naličje, sjetna, klavijaturama i trubačima obojena break-up pjesma u kojoj će bend još jednom pokazati koliko genijalni i suptilni mogu biti u kreiranju specifičnog trenutka i ozračja.

    Za kraj, zaključak koji se u jednakoj mjeri odnosi na ovaj, koliko i na njihovih prethodnih devet albuma – nemojte dozvoliti da vas zavara njihov neatraktivan vanjski izgled ili stajling, nedostatak uzbuđenja oko njihovih privatnih života ili, naizgled, dosadno klasična rock postava. Iza svega toga skriva se beskrajno kreativan, inovativan i strastven bend koji je znao kako rock’n’roll prebaciti u novo stoljeće i koji već dugo vremena pokazuje da zna što s njime raditi i u nastavku toga stoljeća, usput ne samo sublimirajući svoje brojne prethodnike i idole, već i stvorivši samo svoj glazbeni svemir, koji ne pokazuje znakove usporavanja ni nakon gotovo tri desetljeća i koji je spreman još mnoge usisati na svom putu.

    Muziku podržava