Spoj momenata kaosa i nade

Velikom broju metal bendova koji raznoraznim egzibicijama i eksperimentiranjima s glazbenim pravcima pokušavaju stvoriti neki novi hibridni proizvod pridružio se i Stealing Axion, koji su 2009. osnovali Dan Forbrich, Josh DeShazo i Phil Willmarth.

Ekipa dolazi iz Tacome, Washington, EP s pet pjesama objavila je 2010.
godine, zatim su u pomoć pozvali Aclea Kahneya, gitarista i producenta
TesseracTa i stigli do debija “Moments“.

Radi se o poprilično raznovrsnom albumu, kojemu je polazišna osnova progresivni metal, što znači da se radi o kompleksnijem, strukturaliziranom i osmišljenom izdanju, koje kombinira bijes i sirovost modernog metala sekspanzivnom atmosferom, profinjenim i dinamičnim odnosom između brutalnosti i melodije, između agresije i staloženosti.

Tako se kroz album provlače kombinacije tečnih clean i groove i sirovih riffova, emotivnih i britkih, proklizavajućih solaža, čistih i grubih, kričeće-režećih vokala, skladnih, pravilno-ritmičkih, ali i urnebesno brzih i glasnih bubnjeva, i sve to gotovo u omjeru 50:50. Tu su i staložene, povremeno i tutnjajuće bas linije, mnogo mračne, katatonično-industrijalizirane atmosfere pojačane elektroničkim umetcima, a emotivno-ambijentalna strana prezentirana je s akustikama i pianom.

Zanimljivo je što je sve to skupa ‘iskrcano’ u sporijim (manje), srednjim (najviše), a tek dijelom u brzim ritmovima. Posebno dobra stvar je ta što je korelacija uspjela uskladiti mnogo, naoko(uho) neuskladivih dijelova, a glavni problem albuma je taj što predugo traje, čak 76 minuta, i dosta se teško koncentrirati, jer ima pjesama s kojima se zapada u monotoniju, koje si većim dijelom sliče, poput “Solar” i “Everything Or Nothing“.

A kada se dođe do pred kraj nalazimo dvije najduže, iako ne i najzahtjevnije pjesme, koje zajedno traju preko 20 minuta. Istina, “Moments Part 1” i “Moments Part 2” ubrajaju se u ponajbolje naslove na albumu, s naglašenim kontrastnim izražavanjima, pogotovo ‘dvica’, koja u središnjem dijelu sadržava progresivni rock obrazac, a finale ulazi s mirnim akustikama i pianom, ali predugo je sve to.

“Mirage Of Hope” najkraća je stvar na albumu, s mirnim akustičnim početkom, uz uključivanje riffanja, melodičnog sola, glasnog bubnja, te kombinacijom clean, growl-scream i gotovo naratorskih vokalnih izražavanja u srednjim ritmovima. “Eventide” je melankolična balada, čiju mirnoću na momente narušavaju grublji vokali, “It’s Too Late Now” također je pjesma sporog ritma s lijepim vokalnim melodijama i emotivnim gitarama s tek pokojim distorzivnijim tonom.

Teško je reći da je ovo nešto novo, jer radi se o glazbi koja kombinira Meshuggah, Fear Factory, TesseracT i Textures, no da su ljubitelji ovih bendova dobili još jedno ime koje vrijedi proučiti, nije nimalo sporno.