Soundtrack za samoubojstvo

Prošlo je skoro godinu dana od kada sam pisao o zadnjem albumu Stainda “Chapter V” i sada jednostavno ne mogu a da ne pohvalim svoju intuiciju i vratim se na zadnju rečenicu koju sam tada napisao u navali nezadovoljstva: “…za sljedeće izdanje sumnjam da će izdati ‘Chapter VI’, već predviđam neki ‘best of’. Ali, vidjet ćemo.” Evo ga, duša mi je ponosna jer sam bio apsolutno u pravu.

Staind više klinci toliko ne puše, došli su neki novi ljudi, neki novi pravci i vrijeme je za razilaženje s izdavačkom kućom. Koji je najbolji put za bijeg i ‘prijateljski’ pozdrav? Pa ‘best of’, naravno! A ja i dalje tvrdim da je u velikoj većini slučajeva ‘best of’ obična krađa i prljava laž. Ali, prodaju se, i tko sam ja da stanem tome na kraj?!

Dobro, jubilej od 10 godina je tu, ali razočarane riječi pjevača u raznim intervjuima daju nam do znanja da se oni sami nikada ne bi odlučili na kompilaciju uspješnih hitova, već bi neprestano slagali nove albume.

Još 1996. krenuli su puno žešće i gnjevnije, pa samostalno izdani album “Tormented” ovdje reklamiraju pjesmom “Come Again“. Nakon toga otkrio ih je Fred Durst, malo im primirio vizualni identitet (na coveru prvog albuma imali su nekakvu krvavu bibliju ili tako nešto) i albumom “Dysfunction” stvorili su fanovima najdraži hit “Mudshovel“.

Onda je u cijelu priču uletjela Family Values turneja na kojoj su pjesmu “Outside” odradili upravo s Durstom, nakon čega je album “Break The Cycle” imao odličnu podlogu da hitom “It’s Been Awhile” postane njihov put prema zvijezdama. U tom trenutku, nebo im je bila granica jer su im priznavali da su smislili način kako kombinirati unplugged balade i metalnu verziju grungea.

Album “14 Shades Of Gray” nastavio je u tom pravcu, ali sve je nekako ostalo na pokušajima da se maknu prema naprijed. Ponosna, lagana i ogromna “So Far Away” i laganica o Lewisovoj kćeri “Zoe Jane” samo im je dala par MTV trenutaka. Na kraju su došli do albuma “Chapter V” gdje su na trenutke opet zazvučali svježe, ali nekako je hit “Right Here” zapucao na sigurnu kartu.

Posebni dio ove kolekcije je akustični koncert održan ove godine. Na njemu su pjesmi “Everything Changes” dali svježine i nova verzija je itekako dobrodošla i simpatična. Ali, najočekivaniji dio ipak su obrade.

Očekivano se tu našla genijalna “Nutshell” od Alice In Chains najavljena kao ‘pjesma palog heroja’. Aaron tu zvuči najbolje (nije ni čudo, jer nije ni krio očaranost Layne Staleyem), dok se već na “Sober” od Toola povremeno namuči s visokim dionicama. Ipak, uspješna izvedba. “Comfortably Numb” od Pink Floyda možda nije ispala tako uvjerljiva (nije se baš snašao s Gilmourovim vokalom), ali ta pjesma je sama po sebi odlična i profići kao Staind nikako je ne mogu upropastiti. Sve u svemu, idu im moje velike pohvale na odabiru pjesama i na činjenici da su na jasan način zahvalili svojim uzorima.

Možda mi je čudno što nisu ubacili dvije-tri nove pjesme, ali moram priznati da mi je puno draže i zanimljivije slušati ove obrade.

Dobre stvari: Staind ima super pjesama, ali su im albumi malo razvučeni, zato je ova kolekcija upravo najkonkretnije od njih i te pjesme će vam, ako su ikada bile, zauvijek biti dobre. Zato, super ih je imati na okupu zajedno sa ovim obradama.

Loše stvari: Izbor singlova za album nije uvijek bio po mom ukusu (ali je relativno objektivan). No, opet ostaje ona moja želja da se uvede zakon da ‘best of’ smijete izdati samo ako se bend raspadne i ima najmanje 5-6 albuma. Ovako će se Staind kroz godinu dana vratiti s novim albumom za novog izdavača i jednog dana opet će doći na red ideja da se sve ‘obilježi jednom ultimativnom kolekcijom’ koja će do onda već postati dupli CD (a time i biti skuplja).

Ima bendova koji su izdali ‘best of’, a zaslužuju ga 100 puta manje od Stainda, tako da ni ovdje ne smijem puno prigovarati.