Soundtrack prirode M. Crafta

Martin Craft je kantautor, kompozitor i producent s trenutno tri adrese – Joshua Tree, Berlin i London.

Nastupa pod nazivom M. Craft i dosad je izdao šest EP-a na etiketi 679 Recordings i tri albuma, s aktualnim, za tri različite diskografske kuće, a trenutno je na Heavenly Recordings. Dok je živio u Canberri, svirao je u psihodeličnom bendu Sidewinder, sada poznatom kao The Zillions, s bratom Nickom Craftom.Prvi put je stekao zapaženost izdanjem “I Can See It All Tonight” (EP) iz 2004. Kritičari i publika su ga prepoznali kao glazbenika koji je stvorio zanimljiv spoj bossa nove, akustične gitare i dream popa, vođenih mekanim vokalom koji naginje folku, no samo stilski, ne toliko žanrovski.Aktualno izdanje, treći po redu album, “Blood Moon“, je zasigurno najbolje što je dosad ponudio M. Craft.

Nakon života u Londonu, preselio se u Los Angeles, a nakon toga u Joshua Tree u pustinji Mojave, gdje je i nastao “Blood Moon”. Živio je u kolibi u potpunoj izolaciji da bi postigao ambijent i atmosferu samodostatnosti koja je, ponekad, potrebna da bi se izrazila kreativna energija glazbenika. Izvan gradskog kaosa i urbanističkoga tempa života, boravak u tišini i uravnoteženosti prirode dobio je potpuni izraz na ovom izdanju.

Dok slušate album, kao da vas odvede u krajeve okružene glasovima životinja, bojama prirode, zvukom kiše i mirisom drveća. Harmonija koju priroda nosi savršeno je artikulirana na ovome albumu. Štoviše, sam album je toliko harmoničan i odmjeren u svojoj bogatoj jednostavnosti da zvuči upravo kako zvuči boravak u prirodi. M. Craft kao da je pokušao uhvatiti tišinu koja odjekuje u pustinji i pretočiti je u glazbu. Malo paradoksalno, ali upravo je tišina osamljenosti u prirodi ono što se čuje na albumu.

Glazbenik je sam izjavio da ta tišina kojom je bio okružen zapravo i nije tišina jer priroda je prepuna zvukova, ali ih mi ne čujemo jer smo zaglušeni bukom grada. Upravo ti zvukovi prirode čuju se u deset pjesama, koliko ih sadrži album “Blood Moon”.

Strukturno težište albuma je klavir i on je dominantna priča ovoga izdanja, stoga to nije klasični folk album, nego više soundtrack boravka u prirodi.

Na prvo sušanje, M. Craft zvuči kao spoj Bona Ivera i Sufjana Stevensa, i to je dobra stvar. No, M. Craft ipak više naginje dream-pop i akustičnom, pa čak i ambijentalnom, izričaju. To se ponajviše osjeti na “Chemical Trails” i “Morphic Fields” u kojima dominira klavir i postiže se ta zanimljiva atmosfera imitiranja zvukova iz prirode.

“Love Is The Devil” je prekrasna klavirska balada koja započinje gotovo kao “Last Flowers to Hospital” Radioheda, no ipak se transformira u nešto tipično za M. Crafta. Mekani i suptilni vokal najviše je došao do izražaja u ovoj stvari.

Iza nje slijedi “My and My Shadow” kao druga najjača stvar na albumu u kojoj je postignuta savršena ravnoteža vokala i instrumenata. Tekstualno je prilično jednostavna, ali ipak najbogatija značenjima.

Pred sam kraj albuma nalazi se sjetna i lagana “Where Go The Dreams” s tekstom “Don’t ever wait for a dream, dream on…”.

“Blood Moon” je najzrelije izdanje M. Crafta dosad i jedno sanjivo putovanje kroz prirodu koja odjekuje u svakoj pjesmi.