Soundtrack bez filma koji ne ostavlja puno za sobom

Yoann Lemone, poznat kao redatelj spotova Lane del Rey, Rihanne,Taylor Swift i Katy Perry, u ožujku je izdao svoj album prvijenac ”The Golden Age” koristeći pseudonim Woodkid.

Umjetnikova već duže najavljivana nakana s albumom bila je ta da ispriča priču o dječaku koji odrasta i otiskuje se u svijet, te da to zvuči filmski, odnosno da mu glazba bude vizualna. Vođen tom svojom idejom pribjegao je u cjelokupnom procesu triku stvaranja, kako sam kaže, hibridnog zvuka. Zvuka koji u konačnici zvuči organski, a zapravo je potpuno digitaliziran. U smislu da orkestar koji čujete, inače Pariški nacionalni orkestar, nije samo taj orkestar, već taj orkestar dupliran s lažnim orkestrom.I je li prvenstveno filmski redatelj, pa zatim kantautor uspio gore navedenim načinom dati slike glazbom? Apsolutno! Woodkidov album je čist kao suza soundtrack nepostojećeg filma o nekom dječaku. Svatko ima slobodu slušajući sam smisliti svog junaka, a najbliži uvid onome kako bi zapravo trebao izgledati taj dječak/junak nepostojećeg filma i njegove putešestvije daje video za pjesmu “Run Boy Run“. Taj video je Woodkid, kako i priliči, režirao sam, te za isti bio i nominiran za Grammya.Naslovna pjesma “The Golden Age” dobar je početak albuma. Uvodi lagano, šećući Woodkidov glasić prvo kroz klavirsku pratnju, a zatim sve to pojačano cijelim orkestrom najavljujući tako da zlatno dječakovo doba završava i započinje ono što zove se ‘pravi život’.

Kažem Woodkidov glasić, jer taj dio kao da mi je ostavio najmanji utisak kroz svih četrnaest skladbi. Woodkid kao da se boji svoga glasa, ili naglaska, jer ipak je dečko Francuz?! Pjesma “I Love You” posljednji je singl s albuma koji prati i video uradak. Ti vizualni identiteti najbolje služe za opisivanje oštrije raznolikosti u Woodkidovim pjesmama, jer osim što su neke sporije, a neke brže, ostavljaju popriličan dojam cjelovitosti i samim tim i ne baš neke raznolikosti. Dakle, autor glazbe, kao što sam rekla, glazbom nam definitivno pruža vidjeti slike, samo što u mojim slikama dječak poprilično trči na mjestu.

Woodkid je svojim prvim albumom donio svašta, priču, viziju, preproduciranu glazbu koja zvuči jednostavno, ali na kraju kao da nije ostavio ništa. Naime, album zadržava pažnju točno toliko koliko ga slušaš, ni trenutak više. Ne nosiš ga poslije u ušima i ne prebireš po glavi. No s obzirom da je ono čemu većina stremi, bivanju u trenutku, možda je točno ta glazba ona koja tako ‘samo’ u trenutku prebiva najbolji izbor za ‘samo’ slušanje. Slušanje i neanaliziranje, dakle nešto kao glazba za glazbeni raj, kad slušaš i šutiš.

Tekst: Maja Biloglav