Soul za jutarnju smjenu

Vraćanje klasičnom soul zvuku je u recentnoj produkciji tog žanra rezultiralo nekim izvanrednim ostvarenjima. Očito se u kontekstu klasičnom soul zvuka može reći još mnogo toga što muči današnjeg mladog urbanog čovjeka.

Producent, autor i izvođač Mayer Hawthorne je 2013. izdao svoj treći album nazvanog “Where Does This Door Go“. Vrata tog albuma idu prema gore spomenutom zvuku (svatko tko čuje “The Stars Are Ours” će se jamačno sjetiti Steviea Wondera), ali i prema onome što su ustanovili fuzionisti sedamdesetih kao što je Steely Dan, odnosno funkeri osamdesetih kao što je Prince, a također svatko kome padne na pamet asocijacije na neurotičnost Elvisa Costella iz svoje rane faze – neće biti u krivu. Hawthorne je talentiran tip koji zna objediniti različite utjecaje i to pretvoriti u pristupačan pop zvuk, jedino što mu neurotičnost, bar što se glazbenog izričaja tiče, nije najbliže emotivno stanje.Rijetko koji album izdan 2013. počinje tako suvereno s kompletnim hitovimau rangu “Back Seat Lover” i “The Innocent” (“Problemization” je samo kratak intro), no nakon dvije ovako jake pjesme album počinje varirati u svemu.“Allie Jones” je snimka na kojoj dominira reggae ritam i koja će sugerirati nesavršenost. Što se pjesama s plesnijim ritmovima tiče, Mayer će svoju umješnost pokazati još i na “Wine Glass Women” te na “Rich Out Richard“. Kad se energetski-optimistički nivo pjesama spusti, tada kao da se isto dogodi i s Mayerovim nivoom nadahnuća, jer osim naslovne pjesme ostatak stvari polaganijeg tempa slabije drže korak s radosnijim ostatkom albuma.

Upravo taj vedriji dio pjesama s ove kolekcije čini idealnim da se puštaju u jutarnjem radijskom programu za ljude koji se voze autom na posao, kada će činiti pravu stvar u pravo vrijeme (da šoferi ne ispale prerano sa živcima).

Pjesme kao što su “Allie Jones”, “Corsican Rose” i “The Stars Are Ours” ipak su trebale biti ostavljene za neko prošireno izdanje, B-strane ili slično, jer ovdje samo ostavljaju dojam da ih je napisao izvrsni zanatlija koji bi zapravo pisao, snimao i pjevao neku drugu vrstu glazbe jer mu je ovakve ili dosta ili je radi iz kompromisa.