Soul mu dobro pristaje

Solo karijera Frank Blacka, iako traje već više od 10 godina, nekako je uvijek ostajala u sjeni Pixiesa, a pogotovo nakon prošlogodišnjeg ponovnog okupljanja ovog benda, više nego uspjele povratničke turneje i šuškanja o mogućem novom albumu.

U solo vode otisnuo se netom nakon raspada Pixiesa 1993. godine i od tada do danas objavio desetak albuma, što kao solo izvođač pod imenom Black Francis, što sa svojim bendom Frank Black And The Catholics, od kojih su najčešće spominjani “Teenager Of The Year” iz 1994. i “Dog In The Sand” iz 2001.

Neposredno uoči odlaska Pixiesa na svjetsku turneju u travnju 2004. godine, Frank Black odlazi u Nashville, u studio Dan Penna, poznatog producenta koji je surađivao s Arethom Franklin, Solomon Burkeom i The Box Tops, gdje se spojio sa skupinom lokalnih session muzičara koji su ga uveli u svijet južnjačkog soula. Album radnog naslova “Black On Blonde” snimljen je u samo 5 dana, a prateće katolike ovoga puta zamijenili su gitaristi Steve Cropper i Buddy Miller, klavijaturist Spooner Oldham te basist David Hood, uz pomoć još nekolicine manje poznatih nashvilleskih glazbenika.

Sam Black bio je oduševljen nastalom suradnjom, a konačan rezultat jako će iznenaditi sve one kojima je u sjećanju ostalo Frankovo vrištanje iz Pixies faze. Jedan od najosobnijih albuma Frank Blacka, osim južnjačkim soulom te utjecajima Bob Dylana, americane i country folka, inspiriran je i nedavnim razvodom Franka i njegove žene, te se tako kroz tematiku pjesama naizmjence provlače ljubav, bol, samoća, gubitak i prevara. Frankov vokal svuda je u prvom planu, dok se instrumenti nenametljivo javljaju iz pozadine, sa vrlo malo solaža i instrumentalnih breakova.

Već na samom početku zavest će vas predivna “Selkie Bride”, apsolutni favorit ovog albuma, ujedno i jedina pjesma kojoj bi jednako dobro pristajao prefiks ‘indie’, kao i oznaka folk-popa ’60-ih. Poigravanje sa nadrealnim nije strano Franku Blacku – kao što je na “Bossanovi” izmislio Velouriu, a na “Devil’s Workshop” Velvety, tako je i ovoga puta jednu tragičnu ljubavnu priču ispričao kroz legendu o selkie, škotskoj verziji sirene.

Riječ ‘selkie’ na narječju otočja Orkney znači tuljan (‘seal’), a u irskoj i škotskoj mitologiji ona označava mitsko stvorenje koje živi u moru i može se transformirati u ljudsko biće (the worst of the Autumn / she came from the bottom of the sea). Kako bi dobili ljudske značajke moraju skinuti svoju tuljanovu kožu, a u svoj prvotni oblik mogu se vratiti jedino ako ju dobiju natrag (please won’t you stay awhile / give me your coat / then we’ll fall in love in my boat / you’ll be my selkie bride). Kako su sve priče i legende vezane uz ova mitska stvorenja romantične tragedije, tako se i čovjek i selkie s vremenom zaljube jedno u drugo, vjenčaju se, no nakon nekog vremena selkie se odluči vratiti u more i ostavlja muža da pati (if you return again / I’ll be the sadest man / my lips will burn your skin / if you return again / please don’t return again).

Bolna, ali iskrena, ovo je pjesma koja ćete zasigurno preslušavati bezbroj puta jednom kada ju čujete. Njoj uz bok su i “I Burn Today“, tipična folk rock pjesma, te nešto mračnija “Lone Child” sa country utjecajima à la Willie Nelson, kao i “Go Find Your Saint” i “My Life Is In Storage“.

Na albumu se nalaze i tri obrade, od kojih bi na prvom mjestu izdvojila odličnu “Song Of The Shrimp” koju je u filmu “Girls, Girls, Girls” popularizirao Elvis Presley, a tu su još i “Dark End Of The Street” Dan Penna (koji je otpjevao i back vokale) te Doug Sahmova “Sunny Sunday Mill Valley Groove Day“, inače jedna od najdražih Blackovih pjesama koju je već dugo ‘držao u pripremi’ i tek je na ovom albumu ugledala svjetlo dana.

Sve u svemu, “Honeycomb” je krasan i topao album koji odiše muzičkom zrelošću, a Frank Black je još jednom pokazao svoj neosporan talent te dokazao da u Franku-skladatelju čuči puno više nego što si je mogao dozvoliti unutar Pixiesa.