Soul Asylum: Što očekuješ, to ćeš točno i dobiti

Tijekom odrastanja, kad imaš stariju sestru i dijelite istu sobu, često se događa da moraš slušati njezin glazbeni ukus. S tadašnje perspektive, za mene to čak i nije bilo loše, iako zbog forsiranja nekih imena i dan danas imam averziju prema njima. Iz našeg stereo uređaja jedno vrijeme je neprestano svirala pjesma “Runaway Train” benda čije ime i danas ne znam ispravno pročitati – Soul Asylum. Nikad prije (ok, tad sam imao 11 godina, pa sam teško mogao prije čuti za njih), niti kasnije nisam više ništa čuo od njih, pa me iznenadilo da je ovih dana izašao njihov novi album, čak 12. u gotovo četrdesetogodišnjoj karijeri (osnovani su daleke 1981.).

Svaki put kad naletim na neke ‘onehitwondere’, zapitam se kako su uspjeli napraviti samo jedan mega-hit… Ako su mogli i taj jedan, imaju ono nešto u sebi… Ipak, da imaju to nešto, ne bi ih nazivali tim pomalo pogrdnim imenom. Što je još fascinantnije, iako je prošlo čak 27 godina od tog hita, bend i dalje postoji, radi albume, nove pjesme, turneje… Jednostavno, ne daju se i traže novu muzu za inspiraciju u nadi da će ponovno pogoditi ‘u sridu’.

“Hurry Up and Wait” je nešto što bih najlakše okarakterizirao kao lijeni američki komercijalni pop-rock, koji je znao ispucavati hitove, pa čak i dobre albume, ali ukupno gledajući, sve to zvuči isto i tipizirano je za radio postaje diljem Amerike. Znači, Soul Asylum svira ono što sviraju, ili su svojevremeno svirali, Matchbox Twenty, Bon Jovi, The Goo Goo Dolls, Train, Lifehouse i srodni…

Nije da ovdje nema pjesama koje ću voljeti čuti još koji put, ali upravo ta predvidljivost albuma je to što će me odbiti da preslušam album iznova kroz neko vrijeme. Ono za što je ova glazba dobra jest kao pozadinska muzika dok radite svakodnevne poslove, poput pranja suđa ili glačanja.

Iako su i ovdje pogodili nekoliko lijepih harmi i melodija, uvjeren sam da Soul Asylum neće gotovo ništa postići s novim albumom. Jednostavno, u ’90-ima prošlog stoljeća je ovakav zvuk bio svojevrsna suprotnost grungeu (iako dijele slične uzore), dok u današnje vrijeme ima previše sličnih bendova, pa koga još zanimaju poruke nekih djedica koji su sve bliže svojem šezdesetom rođendanu.

Najbolje stvari dolaze onda kad pokušavaju ponoviti svoju najpoznatiju melodiju, pa mi tako “Silent Treatment” (koja ima grozan tekst refrena s jednorozima i zmajevima), “If I Told You”, “Dead Letter”, “Here We Go” ili odlična autobiografska balada “Silly Things” djeluju kao skladbe koje bi mogle postići neki uspjeh, dok ondje gdje žešće uključe gitare zvuče stereotipnije, kao blijeda kopija američkog zvuka ’90-ih sa pseudo grunge štihom.

Zanimljivo je ponekad izvući iz naftalina neki bend i čuti ga kako zvuči nekoliko dekada nakon najvećeg uspjeha. Najčešće to bude koprcanje u sličnim vodama, a tek neki se pokušavaju slizati s mlađom publikom (ne baš najbolji pokušaj The Goo Goo Doolsa s posljednjim albumom). Soul Asylum su ziheraši, i dalje sviraju isto u nadi da će ponovno upecati neki hitić. Mi (pod tim mislim Europljani) im tako i onako nismo ciljana publika, jer ovo je klasični američki srednjostrujaški rock album i oni se uopće ne libe toga. Možda je to i najveća snaga albuma “Hurry Up and Wait”, jer ono što očekuješ, to ćeš točno i dobiti.