Soprano iznad svega

Bendovi koji postoje sedamnaest godina, iza sebe obično imaju barem upola manji broj snimljenih albuma, no zbog čestih rošada unutar svojih redova, Xandria se do ovog bila zaustavila na brojci pet.

Usprkos stalnim problemima, prije svega onih s pjevačicama, odnosno njihovim odlascima i dolascima, taj je bend uspijevao zadržati zavidnu kvalitativnu razinu kod svih svojih izdanja. Najbolji dokaz tome je, povratnički, prošli album “Neverworld’s End”, koji je, nakon što su Xandriu mnogi otpisali, postao Top 5 izdanje symphonic metala zadnjih 5-6 godina. Po njemu ispada da se preslagivanje, prestrojavanje i preslojavanje Xandrie događalo u pravo vrijeme, u godinama dok se sympho-scena urušavala i bilo je malo jakih albuma, pa bi se i njezin, ma kakav bio, moguće zagubio u prevelikoj koncentraciji sivila.

No kako ne bi sve ispalo idealno i naznačivalo kontinuitet rada po svim presjecima, Manuela Kraller je nakon tri godine provedene u bendu, lani odlučila otići, a da se ne bi po tko zna koji puta potencirao samo ‘problem’ pjevačice, prije nje otišao je i basist Nils Middelhauve. Tako se bend opet našao na ‘dvjesto muka’, no to više i nije neka novost, pa se i ovoga se puta uspio izvući iz nedaća, te je iz sastava Domain regrutiran basist Steven Wussow, a iz Nizozemske dovedena Dianne Van Giersbergen. Radi se o mladoj, 28-godišnjoj djevojci, polaznici The ArtEZ School of Music, jedne od najpoznatijih nizozemskih škola klasične glazbe, jazza, popa i rocka, smještenoj u Arnhemu, Enschedeu i Zwolleu. I to je nešto što se jasno čuje cijelim tijekom albuma. Naime, Dianne je, evidentno, talentirana pjevačica, koja je prirodni dar nadogradila visokim obrazovanjem i njezine su pjevačke dionice kompletne, kompetentne i suverene.

Eventualno bi im se moglo zamjeriti na činjenici da previše potenciraju operetski stil pjevanja, praktički bez klasičnih, rocku ili metalu sklonih, spuštenijih, grubljih tonova, no koncepcija albuma daje im za pravo. Naime, “Sacrificium” je spoj šarmantnih klasičarskih, orkestralnih i šabloniziranih elemenata power metala, koji u gitarskim i u ritam sekcijama budu poprilično uobičajeni, s pomalo izlizanim, istina masivnim riffovima i još izlizanijim solažama i bubnjevima. Pa su, uz orkestralne dijelove, vokalni segmenti i nadahnuta produkcija bili nešto što je, na određeni način, moralo povući album koliko god je to najviše moguće.

Samim tim, i metalnim karakteristikama dati na značaju, kako bi sve to skupa zvučalo što je moguće bombastičnije. I jeste, povuklo ga je, i to ne samo kroz solo izvedbe naglašeno opernih formi punih žudnje, već i kroz brojne prateće vokale, a pogotovo epizirane zborske skulpture. S naglaskom na refrenske dijelove, gdje Dianne preuzima potpunu kontrolu nad pjesmom.

Gudački, akustični i piano dijelovi u sebi neupitno donose nešto više topline i emotivnosti, katkad i produbljuju melankoliju, a dijelovi s rafiniranim folk melodijama, povremeno decentraliziraju album, prebacujući interes s vokalnih, na instrumentalne kulise. Album je, ne toliko mračne, koliko uozbiljene atmosfere, a u pjesmama ne nalazimo zahtjevne progresivne strukture, već uglavnom standardizirane, razvučenije figure. Iako bi se nešto takvo i moglo očekivati, čak i razaznati, ali takav bi dojam mogao biti prvenstveno zbog duljine trajanja većine naslova, a manje, ili puno manje zbog konstrukcijske izobličenosti. Nešto slično kao u uvodnom, deset i pol minutnom, atmosferski težem naslovu “Sacrificium”, koji je na temelje power obrasca nasložio ukusnu kombinaciju orkestralija i opernog pjevanja, s finim ‘ubodima’ violine, piana, nešto slojevitijih riffova, zbora i dramatičarske naracije.

Gitarski riff, orkestralija, soprano, melodija i zbor glavne su karakteristike relativno ugodnih pjesama “Nightfall“, “Dreamkeeper” i “Little Red Relish“, s dijelovima gdje su orkestralije ozbiljno popustile heavy/power shemama. “The Undiscovered Land” je balada s jakim obimom folky melodija, orkestracija, zbora i izuzetno emotivnim, katkad duplim, ‘sljepljenim’ pjevanjem, a “Until The End” mračna je, žešća, poliritmična stvar, također sa folk implantantima, izražajnim zborom, power podlogom i s rotacijama atmosferskih ugođaja.

“Betrayer” pak je ‘najdrukčija’ od svih pjesama, brza, teška, agresivna, visoko-energična, s podzemnom black-death atmosferom, istim takvim ritam formularima, brzim bubnjanjem s obiljem prijelaza, slide solažama, groove riffovima, te dramatičarskim naracijama, zborom, orkestracijama i sopranom koji se svojom postojanošću baš nekako i ne uklapa cijelim joj tijekom trajanja.

Ipak, sve je to skupa ispalo dosta dobro, s kvalitetno odrađenom simbiozom opernog pjevanja, orkestralija i metala, u kojoj se gotovo niti u jednom ozbiljnom trenutku nije našlo mjesta za ozbiljno podilaženju mainstreamu, što je zadnjih godina gotovo pravilo u slučajevima sympho izdanja. I dobro je da je tako, da se nije ulazilo u poljigavljivanje sounda, jer to najčešće ispadne neslušljivo i gotovo pa nakaradno.

Ovo je prijatan i privlačan, doduše nešto predug (68:50) symphonic metal album, koji je pokazao da prošli nikako nije bio slučajan. I da Xandria, usprkos problemima na koje redovito nailazi, ima zdravu jezgru, koja je u svim okolnostima sposobna složiti pristojan album. Često i više od toga.