Solidna trojka za treći nastavak

Krajem devedesetih pa sve to sredine ovog desetljeća Jay-Z je bio vrh vrhova u hip-hopu. Ovaj album nije tako savršen kao što je njegov protagonist nekad bio, no preslušavajući ga više puta, kvaliteta se ne može poreći.

Na početnoj “What We Talkin’ About?” Jay Z kaže “I don’t run rap no more, I run the map”, što možda može biti i istina, ali ona doza skromnosti uvijek će bolje proći i kod ljudi u životu i kod publike u muzici. Jay takav stav ‘fura’ još od 1998., no tek sada on izgleda kao da ima pokrića. Što ne smije biti izlika za pretjeranu narcisoidnost.

Pod velikim je povećalom javnosti oduvijek no poslije braka s Beyonce i medijske pompe oko nadmetanja za hip-hop tron, Jayov jedanaesti album, “The Blueprint 3” nekako je izašao u sjeni. On je trebao samo tako doći u ruke publici budući da je ”Blueprintom” 1 i 2 svoj mudrosni brend već na neki način prodao. Nastavci su uvijek rado slušani i od njih se očekuje puno, pogotovo ako su prethodnice oduševile. Nije da baš takva priča i ovdje vrijedi. Čini mi se kao da se namučio dok nije našao temu koja nije vezana uz drogu, osim ako naravno ne ‘pljuje’ po onima koji ga ne vole.

Album počinje solidno, već spomenutom futurističkom “What We Talkin’ About?” (feat. Empire of the Sun), a nastavlja se pjesmom “Thank You” u kojoj se niti nema što puno za izfilozofirati jer se u njoj on obraća i zahvaljuje svojim fanovima. Vodeći singl “D.O.A. (Death of Auto-Tune)” i zvuči kao stvar koja za razinu odskače od ostalih i govori o mržnji prema iTunes-u, Auto-Tunersima i svemu onome zbog čega je distribucija muzike izgubila onu staru draž.

Dobitni trojac koji čine Rihanna, Kanye i Jay u odličnoj “Run This Town” možda ja malo više proslavila Kanye Westa jer su njegovi stihovi ovdje upečatljiviji od Jayovih. Odmah poslije nje slijedi zarazna i hitoidna “Empire State od Mind” kojom u suradnji s Aliciom Keys odgovara na Nasovu “NY State od Mind“, samo što za razliku od Nasa Jayov New York mjesto je puno brzih auta i ispunjenih snova.

Od pjesama koje su mi još zapele za uho je i “Off That” (feat. Drake & Timbaland) koja je solidan ‘follow up’ pjesme “Dirt Off Your Shoulder” s ”The Black” albuma. “Venus vs. Mars” mogla je ispasti i bolje, a niti “Already Home” ne zvuči bolje iako je na njoj refren otpjevao Kid Cudi. Kratka “Hate” također, unatoč gostovanju Kanye Westa, zvuči kao da su je snimili pod tušem. Ostale stvari, bar što se mog ukusa tiče i nisu vrijedne spomena.

S vremenom Jayov fokus preselio se na širu publiku. Jednom riječju rečeno izkomercijalizirao se do kraja. “The Blueprint 3” nikako nije nastavak prijašnjih albuma, već više snimljeni narcisoidni festival njega i njegovih kolega repera. Kako vrijeme prolazi vidjet ćemo hoće li ovaj ‘više trendi nego išta drugo’ album preživjeti zub vremena i hoće li se o njemu pričati kao o nekim Jayovim klasicima.